VRLIČKE RUŽIČASTE VIJESTI IZ PERSPEKTIVE B. M. BROJ 1

MUTIĆI

Prvo moram nominirati svoje susjede!

Moji Mutići su samo takva sila, a nekad mi se čini da im dođem ko kućni ljubimac. Jer otkad sam došla u Vinalić sjatili su se oko mene da mi pomognu. Stipić i Ana pomogli su mi naći ključ od kuće, Ana mi je donijela sić drva za prvu ruku i tako su si zapečatili sudbinu. 'Šta će od sritnice' kako tu vole reći. Iako Ivanko mojim prijateljima govori: „A ona mala, ona je vaš problem.“, s druge strane istovremeno je gruntao gdje bih mogla naći posao da ne odem iz Vinalića (dok je mom bratu rekao da ide u Zagreb jer ovo nije njegov put) i on je bio taj koji me vozio na razgovor za posao u Vrliku.

Stipić je dobri duh Vinalića. Nije samo meni na usluzi, već bilo kome tko zatreba pomoć. Nosi po Vrlici trešnje i kivije koje Ivanko i on brižno paze. A istovremeno su obojica oštri na jeziku, sve kažu kako jest, a ispada da se ljudi ne uvrijede. Rijetka kvaliteta! Ne stane mi ovdje popisati sve slučajeve kada su mi pomogli, ali nije ni bitno. Bitno je da se i dobar glas pronosi Vrlikom!

MOJI ŠOFERI

Hrpa ljudi me vozala otkad sam tu stigla jer nisam imala vozačku dozvolu sve do kraja listopada. I nikome nisam platila ni kune. Posebno ističem Šekijevu Mariju, Martinu iz Ježevića, Anitu s Maovica, susjeda Matea i Cvitu iz Garjaka koji su podnijeli najveći teret. Sve one koji su me skupili na putu do crkve i natrag ne mogu ni pobrojati.

Znam da vam se to čini kao uobičajena stvar koju bi učinio za bilo koga, ali ja je nikad nisam uzimala zdravo za gotovo i neopisivo mi je pomogla da se održim ovdje sve dok nisam riješila pitanje vozačke i auta.

DRVARI

E ovome se zbilja nisam nadala! Suza iz Lone me uzela pod svoje kad sam počela raditi u Turističkoj zajednici i obećala dogovoriti radnu akciju pilanja drva u mojoj ogradi iznad kuće. Odazvali su se Nikola i Stipe, a ruke im je dao i moj prvi susjed. Da znate kako je izgledao odnos između moje obitelji i njih zadnjih - paaa ajmo reći - dvadesetak godina, shvatili bi da je ovo bio čudnovat događaj. I onda kad kažu kako je ovdje sve gore i gore! Eto, u Vinaliću zasigurno nije.

RUJAN I LISTOPAD 2020.

Sad je sigurno da ovo izreknem: prije nego sam položila namolila sam prijatelja da mi nabavi krntiju da se oslobodim straha od vožnje. Shvatih da u autoškoli neću nikad doći do tog trenutka i da moram sama krenuti u pohode jer me svi dobronamjernici na suvozačkom sjedalu samo zbunjuju svojim kontradiktornim uputama.

I tako, parkirala se ja na dnu ulice, kod stare škole, i svaku večer išla provozati po Topolama ili Suvopolju. Zašto to spominjem? Zato što sam usput srela čitav komšiluk, odjednom su me svi počeli zvati da zastanem, dođem na kavu da popričamo jer me odavno nisu vidjeli (ljeto sam provela na kupanju i u selo se nisam ni spuštala). Opet sam se osjetila prihvaćenom i vidjela da Vinalić ipak živi. Svima očito fali druženja, ali su se odvikli, pa sve obavljaju telefonski. Htjela bih ih potaknuti da kako sa mnom komuniciraju, pozovu i druge susjede k sebi – odma' će bit' življe!

Nisam ni znala da ima toliko ljudi u selu dok nisam dovezla auto pred kuću na dan kad sam položila! Krntija je jadna trokirala na uzbrdici, pa se odjednom stvorilo desetak ljudi koji su išli pomoći ponovno je pokrenuti. Neki od njih su mi i rođaci koje dotad nisam ni upoznala.

SIJELO U MUTIĆIMA

Istovremeno na povratku s vožnje, Ana bi zatvarala kokoši, a Stipić, Ivanko i njihova sestra Boja sjedili bi ispred kuće, ja bih im se pridružila, pa smo se uhvatili ćakule. Nakon par dana već je postalo uobičajeno da se prije mraka okupimo na njihovom „parkingu“. Podsjetilo me na neke stare dane koje u Vinaliću nisam ni doživjela, ali jesam u Kijevu. Tamo su se babe svake večeri okupljale u komšiluku i klafrale. Tada to nisam smatrala nimalo zanimljivim, ali sada kad praktički ni u Kijevu toga nema, sjećam se svega s nostalgijom. Neke običaje posebno je potrebno očuvati.

Slika preuzeta s makeuseof.com