BOŽIĆ U ZAGORI VS. BOŽIĆ U ZAGREBU

Božićno razdoblje već je pri kraju, a ja prebirem po događajima ovoga došašća i Božića.

Iako mi je ovo već četvrti Božić u Vinaliću, još se nisam navikla na različitosti u odnosu na onaj naš zagrebački. Prva razlika je ona vezana za došašće. Od 2014. sam preuzela običaj da svakoga dana idem na zornice. Dok sam radila, išla sam i u Vrliku, ali nije to bilo to. Nema lampiona, nema pivanja, nema onoga slijevanja horde ljudi zadnju minutu kao da okupljaš vojsku! (Zbilja je bila horda, u Trnovčicu stane više ljudi za sjesti nego u zagrebačku katedralu, a za zornice nisi mogao naći mjesta.) Sad je tu curka koja se taman budi oko 6 + ogromni je mentalni (i fizički kad poledi) napor upogoniti auto umjesto cipelcuga, tako da me vidjela jedino zornica za ćaćinu godišnjicu odlaska Doma.

Ali i ona je urodila plodom – ostala mi je u uhu molitva vjernika.

„Nek naš pošten život govori o Tvojim nadahnućima!“ Priliči mome ćaći.

Druga razlika je proslava adventa.

Da napomenem, hejtam ga na najjače. Ne volim gužvu; kobasice i kuhano vino najčešće su preskupi, a bezveze, fritule da ne govorim, a ni nisam neki ljubitelj općenito. Hejtam i činjenicu da me prisiljavaju da slavim Božić mjesecima prije 25. prosinca. Dok sam bila klinka, živciralo me zato što do tog datuma već mi počne ić na jetra sve božićno, a sad kad sam ostarila, bolno uočavam neprisutnost sirotog Isusa u njegovom rođendanu. Zagrebački i bečki advent još su me više učvrstili u tom hejtu.

Na stranu to, podržavam bilo kakvu živost u ovim opustjelim mistima, pa sam čuvši za kijevski advent jedne nedjelje u došašću ošla s familijom. I iznenađujuće se zabavila! Em je bilo top uređeno s lampicama na borovima, kućici i toru s ponijima, ovcama i magaradi, em se nisam smrzavala jer se moglo sjesti na bale sijena oko vatrica. Kuhano vino i hrana bagatela u odnosu na današnje cijene, pogotovo adventske, a šlag na kraju bilo je dijeljenje spize svima okupljenima. Usput sam upoznala x rođaka i proćakulala sa svima uokolo, što me posjetilo zašto volim svoje Kijevljane. Kod njih se uvik osićam dobrodošlo <3

Sam Badnjak ovdje isto je drukčiji: ne spremaju se ni francuska salata ni kolači, pa sam morala poduzeti reformske mjere. Od 15. prosinca zabranjena je konzumacija jaja da se prikupe za pripremu gore navedenog, a na sam Badnjak svi ukućani moraju biti uključeni u nakuhavanje i čišćenje kuće. Ono što je ostalo isto jest tradicionalna svađa ukućana, bakalar (ipak na bilo, a ne na žlicu, ali to mi je svejedno) i domaća pogača. Dobrodošla promjena je smrika umjesto plastičnog bora. Sve u svemu, isto je nekako bajkovito, kuća mi odmalena ima drukčiju vibru na Badnjak u odnosu na ostatak godine. Bilo je i prisjećanja na Badnjake iz djetinjstva, pogotovo na ćaću koji je bio kolovođa u pripremama, a ja njegova mala od kužine.

A sad Božić, 25. prosinca.

Moram priznati da sam došla do zaključka da mi se čak ovaj više sviđa nego zagrebački. Najviše zato što smo odbacili običaj da se stoji u kući. Mi smo bili turbo – prvo ošli u Knin na misu (dječji zbor je spasio stvar, da se ne primijeti koliko je puk trul. Još to nisam doživjela, više se čuje dvadeset baba u crkvi u Ježeviću nego petsto ljudi u Kninu. Kolektivna depresija, rekla bih.)

Zatim smo se otisnuli natrag starom Napoleonovom cestom uz Krčić, pokusali ručak pa pošli u selo odnijeti kolače kod ljudi za koje znam da im nema tko donijeti, a sami ne prave. Okasnili smo na božićni tulum kod susjeda jer je na programu bio Divan život, a šteta ga je propustiti nakon barem 6 godina negledanja. I ostali dani bili su rezervirani za posjete i goste. Shvatih da sam čak i tu stekla solidan krug ljudi, a nisu zamrle ni posjete tzv. Zagrepčana (nitko nije podrijetlom iz Zagreba, kao uostalom ni ja) - dakle, bogata sam žena, hvala Bogu. J  Još samo da mi se familija spameta pa i oni promijene prebivalište! Jer po meni je, kad se sve zbroji i oduzme, najbolje spojiti zagrebački i vinalićki Božić :D

P. S. Došašće su obilježila i tri izvanredna predbožićna poklona. Prvi je krsnica još jedne naše prijice, drugi rođenje jedne dugo čekane bebe, a treći trosatna kava bez tračanja i žuganja, o društvenim fenomenima, vjeri i psihologiji. Taman kad sam se pomirila sa činjenicom da nemam s kim ovdje o takvim temama, Bog me razuvjeri. Zbilja misli na sve naše potrebe! <3

Da ne zaboravimo tradicionalno kićenje smrike na vinalićkoj glavici, 6. po redu. Malo izmijenjena postava, ali tradicija živi, to je bitno!