POLETI I PRKOSI!

Prošao je i famozni 5. srpnja 2025., popularno nazvano Thompsonovo.

Zagreb je ugostio Marka Perkovića, a on je sa sobom doveo više od pola milijuna ljudi. Iskreno, začudila sam se kad je nastupila tolika pomama i zaključila kako mu je Remi napravila najjači marketing. Naivno sam mislila da će se zaustaviti na tome.

Nije me naročito tokalo jer nemam TV niti pratim vijesti po portalima, ali u prolazu sam načula medijske histerične izjave tipa „sigurnosni hazard“, „vrlo izgledni stampedo“, „statistički gledano potencijalno deseci mrtvih“ očito u cilju da demotiviraju ljude od dolaska na koncert.

Kao što se pokazalo, nisu uspjeli.

Registrirano je čak 504 000 karata, a na hipodromu odašiljan je signal za 580 000 mobitela, bez ikakvog izgreda, ozbiljnije ozljede (osim sirotog divljeg zeca kojem je ipak odmah žurno pružena infuzija!) i slične apokalipse koju su naši vrli novinari najavljivali.

E sad, normalan čovik bi očekivao da će tu konačno mediji zašutjeti. Ali ne! Sad je opet na tepatu došao opjevani pozdrav Za dom spremni i ustaška ikonografija.

Sad malo moje osobne povijesti.

Rođena sam 1988., dakle tri godine prije rata. Od najranije dobi sjećam se Čavoglava i obožavam Thompsonov opus devedesetih. (Ovim putem apeliram da napravi koncert s tim pjesmama – Pijem dušo, Zašto si se okomila na me, Anice kninska kraljice, Tamburaška, Dobro jutro, Ljuta guja, Ovo mi diže tlak, Poljubi me, Bez ljubavi, itd. Za taj koncert dala bih i sto eura, a ne trideset!)

Kroz osnovnu školu u Zagrebu bila sam uvjerljivo njegov najveći fan, a onda su mi ove domoljubno-vjerske šansone dosadile i bojkotirala sam ga dobrih petnaest godina. Naravno, ne nabrojani opus već sve što je izdao od 2000. naovamo. Slučajno (bolje reći, prisilno) našla sam se u Kninu na koncertu za Oluju 2015. Blijedo sam gledala u njega i mislila si 'čovik je oša na kvasinu, uglazbljuje propovidi…' :facepalm:

A onda se u mom životu dogodila 2019.

Godina intenzivnog traganja za smislom, zgražanja nad jadnosti i/ili pokvarenosti Hrvata do tolike mjere da sam shvatila da sijem žuč gdje god stignem i da zbog sebe ne mogu više tako. Počela sam moliti i postiti da zavolim Hrvatsku i Hrvate. (Da, toliko sam makla :zubo:)

Prvi plod molitve vidio se nekih mjesec dana kasnije – počela sam slušati Thompsonove domoljubne pjesme među kojima je prednjačila Tamo gdje su moji korijeni.

Drugi plod bila je odluka da se doselim u Vinalić što se i dogodilo u siječnju 2020.

Ovo sve pišem da se shvati zaokret koji se dogodio u mom životu što se tiče odnosa prema domoljublju, a s time je direktno povezan i Thompson.

Kad je čovjekov duh u apsolutnom dosluhu s ovozemaljskim, ne može prožvakati pozive na ljubav prema državi koja je daleko od idealne i to sve zvuči kao floskula. Koliko iskreno to radi Thompson, ne mogu znati; ne čitam srca, ali ovaj koncert je pokazao kako više od pola milijuna Hrvata čezne za takvom Hrvatskom –čistom, 'lijepom ko u snovima'. Možda je najveći problem što još nismo došli od snova do realizacije na osobnoj razini.

Dakle, o meni ovisi takva Hrvatska.

O tome da ja budem principijelna, da ne muljam za svoju dobrobit, a na štetu drugih, da gledam kome oko sebe mogu pomoći, da govorim istinu i u drugima tražim dobro, a ne zlo da bih živjela. Da iskorijenim psovku i trač iz svog života, a uvedem blagoslov, čak i tih istih novinara koji nas uporno nazivaju ustašama jer se usudimo reći da volimo Hrvatsku, pa nek je i ovakva.

Jer ovakva je zbog nas koji šutimo na njihove teze.

Još se živo sjećam početka 2000-ih kada je moj ćaća gledao Sabor i derao se na TV:

„Mene su cili život tlačili da sam ustaša, a i ćaća mi je bio dite dok je bio rat. Šta će sad i moju dicu?! Oćemo li se mi ikad riješit ustaša i partizana?!“

Nikako nije htio da se mi opterećujemo tom podjelom, iako nam je pričao kako su nedužne mladiće iz sela partizani nakon rata izveli i postrijeljali, tako da se na komunistički režim nikad nije gledalo blagonaklono u našoj kući, ali bome se nije veličalo ni Pavelića koji ne napustio svoj narod na Bleiburgu i pobjegao u Argentinu.

A za one koji se toga ne sjećaju – do cca. 2005. godine Za dom spremni za nas klince bio je samo početak Bojne Čavoglave. Tek tada je u diskurs ušla priča o povampirenim ustašama koji se tako okupljaju prije pohoda na srpsku nejač.

Ustrajanjem na toj retorici, samo izazivaju kod ljudi kao što sam ja, koji nemaju nikakve veze s ustašama niti žele imati, da uvedu ZDS kao pozdrav umjesto 'dobar dan'. Ali molim da me se zatvori kao Hrvaticu, a ne neku mitološku ustaškinju, por favor.

P.S. Ne znam jesam li ikad rekla javno da sam ponosna na Hrvate, ali evo tu javno pišem – nakon ovog koncerta jesam! Nije malen broj pola milijuna ljudi koji su spremni javno reći da vole Hrvatsku, Boga i sve što je stvorio i dao nam na služenje <3