NE VJERUJ U SRBE NI KAD DAROVE NOSE

Nedjelja mi je prošla u điravanju po Ježeviću/ Koljanima; prvo na misu, zatim u goste.

Sam posjet bio je lijep i opuštajuć, ali nije razlog što se ponovno „primih pera“.

Na povratku u sumrak prošla sam kroz Plazonića/ Marinke i začudo naišla na jedinog žitelja. Znamo se već duži niz godina, otkad me pozvao da ga posjetim u svojstvu direktorice Turističke zajednice u Vrlici. Nisam htjela odbiti nikoga tko me pozove, pogotovo ne iz nacionalističkih razloga jer nisam imala zbog čega pomisliti da se radi o nekome povezanim s Domovinskim ratom s obzirom da je gospodin skoro čitav život živio u Beogradu i po dolasku u Vrliku 2009. slovio kao uglađeni intelektualac.

Tako da sam odlučila otići otvorena uma i vidjeti sama o kome se radi.

Stekoh dojam da je čovjek zbilja intelektualac, i to svestran. Osim par laganih ispipavanja kako dišem po pitanju rata, nismo zalazili u to područje nakon što sam podcrtala da mi je otac bio branitelj. 

Sve bi ostalo na tome da me ovaj put nije zaustavio kako bi mi poklonio svoj novi uradak: roman Katarina Marina uz dodatak o propasti Koljana. Moram priznati da me poklon nije naročito zanimao jer sam već imala prilike pročitati pripovijetke Znoj i pelene koje su mi bile predepresivne. Okej, žene su u ovim krajevima imale težak život. Možda je to potrebno i zabilježiti, ali nisam adresa za takav materijal.

Pohvalio se izdašnošću sponzora navedenih na kraju romana – tako je mogao izdati i zbirku pjesama Miris nevena koju mi je također poklonio. (Na stranu što je roman izdan 2025., a pjesme 2017. u Beogradu. Mislim si: 'Možda je čovik izvitrio, ipak je proša 80.')

Sve bi na tome ostalo da nije skandala oko srpske kulture u Hrvatskoj ovih dana što me potaklo da ipak proučim uradak.

Zapravo nisam očekivala ništa posebno drukčije nego dosad – pripovijesti o vlastitim doživljajima ovog kraja i likove temeljene na osobnom iskustvu.

Stoga me zadnji dio romana šokirao. U biti, ne zna se točno je li to dio romana ili njegova „stručna“ arheološko-povijesna disertacija. Sudeći po šturo navedenoj literaturi na posljednjim stranicama (neki od izvora čista su beletristika) rekla bih da se nespecificirani inženjer odlučio otisnuti u vode arheologije, povijesti i historiografije. Valjda u Srbiji sve to spada pod inženjersku struku.

Prvo što jako upada u oko jest nespominjanje Hrvata u kontekstu ranokršćanske kulture. Istina, ni Iliri nisu spomenuti, ali oni i tako nisu prigrlili kršćanstvo, a spomenicima, predmetima i građevinama iz razdoblja nakon dolaska Hrvata najviše obilježenim kršćanstvom dana je posebna pozornost.

Tu se taman uklopio i dio o crkvi svetog Spasa. Da ne ispadne kako parafraziram i izvrćem, evo fotografije:

Ima dovoljno arheoloških istraživanja koji svetog Spasa smještaju u IX. stoljeće. Ta je očito gospodin odlučio zaobići. Kao i činjenicu da Srbi na ova područja nisu došli u 14. stoljeću, već tristo godina kasnije. Usto mu se dogodila još jedna omaška - zaboravio je spomenuti kako pravoslavci i dan danas kompromitiraju arheološko nalazište oko crkve ukopima unatoč zabrani još iz doba Jugoslavije. Toliko o monopolu prisile tvorevina u kojoj su Hrvati favorizirani, a Srbi ugnjetavani jel. Otad datira i njihovo oskvrnuće crkve - odstranjivanje hrvatskog pletera kako bi uspješnije podržali tezu da je svetište pravoslavno.

Već sam se uvjerila u fabriciranje i izvrtanje činjenica kod Srba; na kraju krajeva narod duboko frustriran nemogućnošću da pobijedi i u jednom ratu skoro tisuću godina, mora krenuti izmišljati da si dade na važnosti. Ali vidjeti to crno na bijelo pod potpisom čovjeka koji se gradi intelektualcem zbilja je nova razina dna.

Da mu dadem koju uputu iz gimnazije kako se jednim potezom rapoznaje zapadnokršćanska (kasnije rimokatolička) od istočne/ bizantske (pravoslavne): tlocrt građevine je pravokutni, dok je Bizant pravoslavcima namro kružni tlocrt bogomolja. (Usporedi npr. mauzolej na izvoru Cetine ili pravoslavnu crkvu u Kninu naspram one u Golubiću. Ili toliko spominjanog manastira u Dragoviću. Spojlat ću vam – i onu u Golubiću su prisvojili od katolika, kao i manastir.)

Još jedan hint jest smještaj ulaza – zapadnokršćanske crkve gledaju prema zapadu, tj. prema Rimu, dok istočne prema istoku, tj. Carigradu.

Još jedna epizoda dobila je pozamašan prostor u povijesnom traktatu romana – otvaranje Hrvatske čitaonice 1894. i Spasovo iste godine. Tu su Srbi bili žestoko napadnuti od strane Hrvata (imam čast da mi se prezime spominje kao opozicija Srbima. Znala sam da sam se dobro udala, hvala makar na potvrdi). Naspram ozlojeđenosti kako su fratri izmanipulirali Hrvate da napadnu braću Srbe na tri stranice, Domovinski rat dobio je jednu rečenicu: „1991. godine Srbi su protjerali Hrvate iz Cetine, Vrlike i ostalih vrličkih sela.“

Tu valjda sami moramo istražiti što to točno znači. „Ajte ća“ ili možda spaljivanje kuća, klanja, silovanja, mučenja, gonjenje kroz minska polja, ubacivanja starčadi u bunare da polome vratove ili nešto sporije crknu, itd. Bit će da taj dio povijesti još nije došao na tapetu.

 Za kraj vam samo ostavljam fotografiran popis sponzora. Zanimljivo je vidjeti da Grad Vrlika ne zaostaje za državnom politikom podupiranja srpske kulture tj. preoblikovanja povijesti. I onda se čudimo šta je ljudima puka film.

Kako bi bilo više poetski, financijer je uz sam Grad i nepostojeći Zavičajni muzej Grada Vrlike. Koji očito unatoč nepostojanju ima vlastiti budžet. Sličan modus operandi kao kod autora; vidim po kojem su se principu našli.

P. S. Svatko tko je napisao makar maturantski rad zna da je potrebno kod svakoga navoda staviti fusnotu i detaljno označiti izvor. Uz ime autora i naslov djela, nakladnika, godinu i mjesto objavljivanja, naznačuju se i stranice odakle je navod preuzet. Inače se rad smatra plagijatom ili fikcijom. Još ne mogu utvrditi koje od toga je ovo djelo, ali svakako se treba okaniti laičke interpretacije povijesti koja nema temelja ni u kakvim validnim izvorima.