ISPRAVLJANJE PRAVOPISNIH GREŠAKA PO JARAMA

Pajdo i ja smo počeli mimo mog radnog vremena obeđivati zaostale poslove koji uključuju terenski rad. Čitaj: izviđam stanje inventara po vidikovcima i keljim ispravke naslova po turističkim tablama spajajući ugodno s korisnim – vodim sebe i Pajdu u šetnju iliti koncert jer ne mogu ja hodati i slušati glazbu, a da ne pjevam.

Ne znam je li se dosad moglo primijetiti, pa vam podastirem kao činjenicu – moja malenkost je okorjeli grammer nazi. Što će reći: ne podnosim pravopisne greške. Žestoko sam osuđivala rad grada Vrlike (tad nisam znala da TZ uopće postoji :zubo: ) jer mi je oči bola MaterJalna baština – turistička tabla toga naslova u središtu grada, kod općine i Česme.

Na moju veliku žalost, baš te table bile su u najboljem stanju, pa nije bilo razloga da ih mijenjam, osim tog nesretnog naslova. Onaj šparni dio mene nije mi dopustio da potrošim na to više od 500 kuna, stoga pribjegoh barem nekakvom rješenju – natotrcila sam famozno 'i' koje fali korektorom. :D

Ali to nije sve!

Terenski radnici (čitaj: volonteri aka voltareni koje uspijem angažirati – ne pitajte me kako, ne znam ni sama. Bi' će moja divna osobnost učini svoje, pa čak i Vrličani štagod učine džabe haha… Neću ih imenovati da im ne rušim reputaciju :p ) poslaše mi slike lokacija gdje su bile potrebne nove naljepnice, pa sam skontala da postoji još jedna MaterJalna baština u Jarama. Jare su vam dio Vinalića. Vratit ću se na taj dio kasnije.

Naglasila ja izvođačima radova da isprave naslov, naljepnice stigle, opet voltareni ošli riješit stvar, poslali mi slike kao dokaz, kadli šok i vjeverica – i dalje stoji MaterJalna baština. Ja već luda! Točno si vizualiziram druge grammer nazije, koji ovaj put znaju da je za ovaj posao odgovorna turistička, kako me osuđuju onako kako sam ja donedavno osuđivala svoje prethodnike ni ne znajući kakav Sizifov posao rade.

Odlučila sam da neće stati na tome – javila sam se ženi koja mi je bila kontakt i objasnila joj njihovu grešku te tražila da pošalju novu naljepnicu. Nevoljko je pristala nudeći mi opciju da ovaj put isprintaju samo naslov. Bilo mi je to prihvatljivo; dapače, tako sam mogla sama obaviti keljenje na tablu, bez da ikoga povlačim za rukav.

I tako, u utorak (27.4.) uputili se Pajdo i ja do Jara nadajući se da je tabla na samom skretanju za Jare. Naravno, nije bila. Što znači da sam morala proći čitav komšiluk da stignem do prave karte. Nije to meni naročit problem, ali kako Pajdo i ja još nismo 'višti' jedno drugom, nisam bila ni svjesna što će se izdogađati putem.

Naime, nisam znala da je Pajdo pasionirani obožavatelj auta.

Okej, vidjeh da se voli voziti, ali nisam zbog tog mislila da će se ispriječiti na putu svakom autu koji naiđe. :rolleyes:

Prva žrtva bila je žena s dva sina.

Vidjevši kako im trči ususret taman prije nego su prešli Balečki most, zaustavila se i izašla iz auta. Nije djelovala ljuto, pa sam shvatila da se radi o ljubiteljici pasa. Odmah ga je pomazila, pitala smiju li i sinovi, pa su i oni izašli, a meni neugodno.

Baš tih dana motala mi se po glavi misao o upoznavanju vrličkog puka, ali lagano sam odustala od aktiviranja na tom području, već sam odlučila samo malo više propitkivati ljude koje susretnem putem. Tako da je ovo bio idealan trenutak da započnem!

“Jeste odavde?”

“Jesmo, tj. muž je iz Ježevića, pa smo se doselili. Ja sam iz Rusije.

A vi?”

“I ja sam se doselila u Vinalić iz Zagreba.”

“A da? Tu vam ja često trčim, pa ćemo se vidjeti ako budete šetali sa psom.”

“Svakako!”

Mislim si ja: ‘Ovo je dobro prošlo’ i nastavim dalje.

Naravno da je Pajdo izletio pred još par auta, utrčao ženi u vrt dok je kopala, pokušao zaskočiti još par njih i tako redom. Pokušah ga podmititi keksićima, ali slabo je djelovalo. Srećom nitko se nije posebno uznemirio.

Kad sam se vraćala pita me žena iz vrta jesam li našla tablu (ona nije znala gdje je, ne ide na tu stranu sela).

“Jesam, sve je riješeno.”

“Govorim ja momku iz ove kuće do: ‘De je svrni da ostane vamo, reći ću ti ja sve, čija je, šta je!’

Zezam se ja.”: odmah napomene.

“U koje god selo dođem, svi bi me zadržavali! Nisam ja za ovdašnje momke.”

“A kad se nisi tu odgojila. Da si navikla odmalena ko mi, bilo bi ti ka i nama. Tako je kako je.”

“Istina.” A mislim si kako se uopće ne radi o Vrlici i vrličkom mentalitetu. Nisam ja bila ni za Zagrepčane (ako ikoga mogu takvim nazvati - sve su to doseljenici odnekud) ni Talijane, čak ni za Španjolce ili bilo koje druge grupacije koje sam imala prilike češće susretati. Jedan je to začudan mentalni sklop koji se ne može podvesti pod zajednički nazivnik, pa sam ponekad znala pomisliti da ni ne postoji. Hvala Bogu, bila sam u krivu!

Ćaskamo mi i dalje, konačno i pitam kako se zove, riskirajući da ću ispasti tuka jer smo se već upoznale. Srećom, nismo. Shvaća da je to tako - mene svi znaju, ja nikog ne znam jer mi se nitko ne predstavlja.

Kako je kiša paduckala, ponudila mi je prijevoz ako okrene pošteno. Zahvalila sam se: “Nema potrebe, nisam od šećera, a i imam maći kišobran.”

“Kolko ti je tribalo da dođeš pješke?”

“Po ure, nisam sigurna.”

“Brza si!”

“Ma priko Glavice nije daleko do Baleka. E da, dugo nisam znala da su Jare dio Vinalića. Logika mi je bila da je sve šta je priko Balečkog mosta Ježević.”

“Nismo se mi prije zvali Jare, već Vinalić Balek. I uvik bi se ljutili kad bi nam rekli da smo Ježevićani! Ne znam zašto, nismo tili bit Ježević.”

“Shvaćam vas, neb ni ja na vašem mistu.” I puknem se smijat.

Tako da smo se rastale u veselom tonu, ja si napravila mental note: Kupiti povodac što prije!