„POMALO“ – PUTOPIS BiH, CRNA GORA, ALBANIJA, MAKEDONIJA

„Pomalo“ zato što je naša vozačica tom riječju okarakterizirala naš put.

Naime, već u početku smo kasnili za predviđenim planom puta. Ne našim već vozačicinim jer se nas dvije preostale nismo udostojale pogledati mapu. :zubo: Samo smo ispalile u whatsapp grupi: „Ja bih Albaniju!“ „A ja Ohrid!“ i time je ostavile zbunjenu jer je mislila da je cilj Crna Gora.

A dogovor oko puta zbio se ovako: početkom lipnja našle smo se u Zagrebu na piću. Kako je došao i moj muž, pričali smo kuda ćemo ovo ljeto. Prva je odmah izjavila da ima problem – ne zna gdje će za godišnji. Par puta samo je iskulirali jer je bilo prečih priča, ali kad sam ja krenula ocrnjivati muža zbog Crne Gore, svima se upalila lampica.

„Znate šta mi je prošlo lito napravio?! Predložila ja da idemo na jug, put Crne Gore, ponesemo šator i stanemo di nam se ćeifne, a on će meni: 'Kako si ti to zamislila, pa ja sam bio branitelj!' Mislim se ja, 'Okej, šta su i dalje tako rigorozni na granici…' al dobro.

Kadli dođe rujan, govori on da ide planinariti na Prokletije. Pitam ja di je to, a on će: 'U CG.' Gledam u nevjerici: 'Otkud to odjednom?! A šta si mi litos reka?'

'I ti se svega sićaš…' Eee kako sam se naljutila! Otići ću ja sama ako triba, neću ga više ni zvat!“

„Pa ja ne znam kud ću za godišnji. Crna Gora zvuči odlično!“ kaže Prva.

„Ja nemam puno para ove ture, al ako pristajete na šatore, ja imam auto.“

Odgovaram: „Dogovoreno! Eto vidiš, mislio si da nemam s kim ako nećeš ti. Haha…“

„Još ćete vi otić prije mene…“ reče muž.

(Tako je i bilo. Opet im je pala kiša. Nije da se naslađujem, ali odgovorno tvrdim da ga je Gazda pokara zbog dovođenja u zabludu. :rašpa: )

I tako, došao je i taj kraj srpnja. Nekih većih dogovora nije bilo, sve tri smo tip 'Go with the flow'.

Trebali smo krenuti u nedjelju, ali smo ipak pošle u ponedjeljak. Predvečer. Što znači da smo umjesto na obalama jezera Bileća kampirali nadomak granice, u Drinovcima. Još sam ja bila gladna, pa sam klipsala za autom koji je stajao na semaforu nakon što sam skupila soparnik i kruh za večeru tamo negdje oko Imotskog. Toliko nam se svidio soparnik da smo se navratile i na povratku u Hrvatsku.

Već nas je skoro uhvatio mrak, pa smo razmatrali i lokalna groblja. Srećom, naiđosmo nasuprot jednoga na makadamski put, a tamo nešto nalik na napuštene tračnice.

„Mislim da je ovo naše prenoćište za večeras“ kaže vozačica, a ja se slažem dok je Prva lagano šokirana da nam je to konačište. „Nisam to tako zamišljala… Koliko ima ljepših mjesta na putu…“

„Je, ali nećemo ih vidjeti u mraku. Moramo što prije razvući šatore.“

Taman ona pristala, mi krenule s postavljanjem armature, kadli dolazi stariji čovjek.

„Šta vi tu radite?“

„Oprostite, mislile smo da ovo nije ničije…“

„Sve je nečije.“

„Evo spremit ćemo se…“

„Ne morate, ja sam samo došao provjeriti pčele, tu ih držim. Ostanite, nije problem.“

Vidim jednu napuštenu košnicu i tad skužim da su 'tračnice' zapravo palete na kojima su očito prije bile košnice. Toliko o mom pčelarstvu. :zubo:

Još sam jadnog čovika optužila da laže jer ta jedna košnica izgleda napuštano. Ujutro su pčele krenule zujati.

Dan prvi je počeo borbeno. Nastavak slijedi.

DAN DRUGI – ČIVAVA

S Kravica smo nastavile do Crne Gore. Cilj nam je bio Kotor i ručak. Ručak je bio bitniji, naravno, pa smo stale u Perastu, da se usput i okupamo. Ali tamo nas je zatekao neobičan prizor – na ulazu u centar zaustavi nas Crnogorac s nama kompliciranom spikom.

Nudi prijevoz brodom za 10 eura po osobi do otočića gdje je Gospa od škrpjela ili 8 eura za dnevni parking. Na Kravicama smo već iskeširale 10 eura za upad, pa mi se ovo činilo opet kao na vrat - na nos odluka, zato sam predložila da uzmemo samo parking.

„Parkinga nema.“ nato naš trgovac reče.

Odlazeći odatle natrag pitale smo se što nam je točno mislio ponuditi kao smještaj za auto da smo uzele turu brodom. Nikad nećemo saznati.

Naiđosmo na par parkirnih mjesta malo niže, sparkiramo se i uto nam pristupi momak od dvadesetak godina. On nudi sličnu varijantu, ali je bolji prodavač.

„Šta ćete u Kotoru? Nema tamo ništa posebno, sve s razglednica je iz Perasta! A ko zna hoćete li i tamo naći parking. Nitko se dosad nije pokaja za našu turu! Čak nas i traže da dulje ostanu na otočiću.“

„Je, ali mi želimo prvo ručati, okupati se… A moramo misliti i kako ćemo stići do Albanije.“

„Možemo vas odvesti brodom do centra nakon ture, nije problem. A 20 minuta na otoku nećete ni osjetiti.

Nećete ostati u Crnoj Gori? Šta ćete u Albaniji?“

„Nemamo plana, samo bismo trebali stići do plaže u Albaniji gdje planiramo prenoćiti.“

Već nas čudno gleda, pogotovo zato što se nismo informirale što se može vidjeti u Perastu, pa pita:

„Znate li vi uopće di ste došle? Šta mislite vidit?“

Kroz smijeh odgovaramo: „Ma znaaamo!“

„Vidim da znate. Državu. Ni ovo nisam skorije viđeo.“

Na to smo se krenule valjat od smija :D

Ja sam bila najviše protiv ove opcije, ali kad nam je spustio cijenu za 25 % i ja sam se smekšala.

„Da znaš da si dobar, Božena je tvrd orah!“ kažu mu moje druge.

Svi se smijemo, ja priznajem da su rekle istinu.

Otočić je bio ajde de, fora, ali doslovno sve na njemu dodatno naplaćuju, uključujući i 1 eur za wc, pa nismo bile naročito zadovoljne svojom pogodbom.

Na povratku nas je skupio naš kapetan brodice, isto od 20ak godina.

„I, jeste se odlučile đe ćete?“

Bile smo smušene, par puta nam je ponavljao opcije, ali nam je ubacio još jednu varijablu.

„Ako pazite na pare, ne bi vam preporučio Perast. Tu je sve skupo, a nećete se ni najest. Najbolje vam je da odete u Risan, tamo imate jedno mjesto, za 10 eura možete pojesti dobar obrok.“

„Koliko nam treba do tamo?“ pitamo mi.

„Nekih 20 minuta pješice.“

Nakon par trenutaka premišljanja odlučismo se za tu opciju. Ovo je već bila valjda deseta promjena plana, al šta ima veze. Ionako samo vozačica zna kakva je bila prvotna ideja puta. :D

Vrati on nas na parking, sirotan zabrinut za nas s obzirom kolko pričamo o gladi, da nam je ponudio sendvič od pršuta da izdržimo do restorana. I litru i po vode što je ponio za se. Lijubav <3 :D

Ipak nije bila tolka kriza, pa smo se zahvalile i došle do njegova kolege na parking. Nismo htjele direktno oblatiti turu, ali se začudio da ipak nismo išle u centar.

„Tvoj kolega nam je predložio restoran u Risanu.“

„I ići ćete pješke? Po ovom suncu?“ gleda nas s nevjericom.

Smijemo se i odgovaramo „Da.“

„Idem ja sad u Risan, hoćete da vas prebacim?“

Entuzijastično pristajemo (naravno da nam se ne da ić pjehe ako ne moramo), ulazimo u auto (ja Prvu uvalim na suvozačko, nakanila sam je zbog visine 'prodat' u Crnu Goru. Em nije baš surađivala, em nismo naišle na visoke Crnogorce. Bezveze.) i krećemo u priču.

Jedno od prvih naših pitanja je zašto nema tablice.

Samo se nasmijao, a pitalica je nadodala: „Bolje da ne pitam, je li?“

Kad smo ulazili u Risan reče kroz osmijeh: „Zbog ovih tragova skidaju se tablice.“

Meni malo duže treba da shvatim kako priča o utrkama.

Ponudi nam i prijevoz natrag za sat vremena, mi objeručke pristajemo, Prva daje broj i prpošno odlepršamo do hranilišta.

Juha od ribe bila je top, a ni ostalo nije razočaralo, samo primijetismo kako puno manje priloga stavljaju nego naši restorani. Ali ga zato bolje pripreme i više ukrase. A što bi moj muž rekao: „Kad država uđe u Europu, kruh izađe.“ Ako smo ga i dobile, naplatili su ga.

Prva je najgore prošla sa sirovom piletinom, ali nije digla graju, samo nismo ostavile napojnicu.

„Možda vi volite pečenije“ nije isprika, FYI.

Vozač nam na povratku nije bio baš raspoložen, vjerojatno se nadao da ćemo dulje ostati, ali kako smo naglasile da smo večeras u Albaniji, samo nas je dovezao do ulaza u centar Perasta. Zahvalile smo se i nastavile lunjati same.

Perast je zbilja lijep gradić i vidi se da elita tu ljetuje.

Nas tri smo parile Čehinje s ruksacima i vrećicama koje smo ostavile na klupi kraj mora da se malo bućnemo. More je bistro i hladno, taman da se osvježimo nakon desetorostrukog znojenja.

Uvalio nam se i lokalni starčić na stolicu do klupe, pa je krenuo s poslovičnim žaljenjem za Jugom.

„Eto im kad su htjeli svoju državu! Više nijedna tvornica ne radi. Jel kod vas radi Kamensko?“

Mi ga napola slušamo, spremamo stvari i idemo dalje. Izgleda da jedino Hrvati ne jauču za bivšom državom.

A sad dolazimo do čivave.

Izlazeći iz Crne Gore, u autu smo provele nekih šest sati. Mic po mic, nikako da izađemo iz Budve i Bara, pa sam ja prvo krenula uzdisati i otpuhivati. Zatim se protezati i meškoljiti u sjedalu, a na kraju je počelo njurganje. Uskoro su se ostale putnice počele sprdati da sam živčana ko čivava i čim bih počela s uzdasima, krenule su i one s oponašanjem laveža čivave. To me svaki put iznova nasmijalo. Znam, nije lako sa mnom, pogotovo u putu. Ovim putem zahvala svim mojim prijateljima koji su me tu trpjeli i trpe i dalje. Pusa, ćao.