POVRATAK KUĆI

5. DAN – POČETAK POVRATKA KUĆI

Peti dan po povratku s proputovanja Balkanom već se teže prisjećam zanimljivih trenutaka. Svakodnevica zaista brzo briše jučerašnje događaje, kamoli prošlotjedne.

Ali, da ne ostane nedovršeno, pokušat ću i ovu priču privesti kraju.

Put prema Thethu opet je izmakao predviđenom planu.

Prvo, zato što nam se nije dalo žuriti, pa smo iskoristile sve blagodati apartmana.

E da, sjetih se i rasprave s mužem o isticanju vjerskih simbola u smještaju za iznajmljivanje. Kao, ne moš to jer nisu ti svi gosti vjernici. Makedonci očito nemaju problem s tim, Bogu hvala!

Drugo, iskoristile smo i sve blagodati shoppinga u prejeftinoj Makedoniji. Što je značilo da smo iz Kippera izašle tek oko 11 i po, a trebale smo se voziti barem do 17 sati. Bez gužve na granici, jel.

Ja sam već počela kukati na toliko sjedenja u autu, čisto iz predostrožnosti. Da bude jasno da želim stati makar na pošteni ručak.

Večer prije smo se nameračile na burek koji nikako nismo mogle naći, pa smo sad motrile desnu stranu ceste ko jastrebovi, ne bismo li uočile neku buregdžinicu. I jesmo, čak dvije, ali čini se da oko 13 h nemaju baš ništa za prodati. Sneveseljene nastavismo dalje.

Oko 15 sati već je i Prvoj postalo naporno voziti se, pa smo sad obje vršile presing na Vozačicu da stane. Iako je to značilo da večeras nećemo vidjeti Theth i da će nam to pomutiti sutrašnje planove, pogotovo zato što su najavili kišu. Ali nema veze. Bitno je bilo stati u tom trenutku i otići štogod pojesti usput.

Budući da smo opet bile u Albaniji, jezik je bio problem. Hrvatski ne razumiju, a engleski ne pričaju. Probala sam i s talijanskim, kao može, ali ni njega žena baš ne konta. Usto nema menija. Stoga smo ostale na milost i nemilost Google translatea.

Mjesto je bilo dosta začudno jer su svašta izmiješali, od ful modernog namještaja do stapa za mesti maslo. Čini se da smo im ipak bile simpatične jer se do nas stvoriše tri komada tijesta nalik pizzi. Naziv, naravno, nisam zapamtila, ali bijaše ukusno! Zbunio nas je dodatni račun jer se učinilo da su nam to ipak naplatili, ali je Vozačica shvatila da se radilo o kruhu. Koji nismo naručile, ali dobro. Čini se da i njima stiže Europa :D

Nastavismo put uz dogovor da ipak ne idemo na plažu jer se složismo da je bezveze, a samo će nam oduljiti dolazak u kamp na Thethu. Odlučismo prespavati što bliže kako sutra ne bismo gubile vrijeme na prijevoz. Bogu hvala, nismo nastradale tijekom vožnje dotamo s obzirom da su se Albanci vozili ko da su oslobodili Knin. Što će reći - po našoj traci, a zapravo ni nema mjesta za mimoići se jer je cesta uska serpentina koja vodi u planinu.

U kamp stigosmo oko 19 sati. Svi kamperi bili su zapadnoeuropski, pa je bila neka komorna atmosfera. Već u 20 sati nitko nije pričao kao da je ponoć, a mi smo ostale šokirane da naplaćuju osam eura po glavi! Na Ohridu nismo platile ni četiri, a kamp je bio dosta bolje uređen. Ovaj je imao kupaonicu nalik na konc logor. Jedino što je pojedinačna.

Ali nismo dale da nam to pokvari doživljaj!

Kad smo se raspremile i krenule s večerom, priča se razmahala, pa se iz našeg dijela čuo smijeh. Kao da je to obodrilo ostale: uskoro i oni krenuše s druženjem.

Hit večeri bio nam je moj problem s lubenicom. Naime, Prva je u Makedoniji navalila uzeti je iako smo Vozačica i ja negodovale. Izabrala je najmanju moguću, a i ta je bila ogromna i zauzela pola frižidera. Ja sam je bojkotirala iz više razloga. Prvi i najbitniji je taj da ne pamtim kad sam zadnji put jela ukusnu lubenicu, pa mi je lakše izbjeći je u potpunosti. Drugi je vucaranje tog čuda kroz pet zemalja. Za slučaj da je se mi zaželimo. Ono, neću je se zaželit nikad. :rolleyes:

Tako da sam je u Makedoniji izbjegla, a ni u Albaniji me želja nije stigla, ali Prva se nameračila da nas večeras njome nahrani. Čini se da je taj čin evocirao nemile uspomene iz djetinjstva kod mene jer sam se poteljušila, pognula glavu i glođala taj poprilično zelen komadić koji mi je uvalila. To je izgledalo istovremeno toliko smiješno i žalosno da sam nakon salve smijeha dobila pomilovanje – više mi neće nuditi lubenicu, eto obećaju.

Prva i ja smo se povukle u zajedničku nastambu, nastavile sa ćakulom i konačno zaspale oko ponoći. Ujutro smo se relativno rano probudile, ali opet smo ušle u priču, zavalile se u sjenicu i doručkovale uz playlistu S.A.R.S.-a da Prvu naučimo još koju stvar osim izlizane Lutke.

Tad nas je zadesila posljednja kušnja roadtripa – pljusak.

Naravno da šatore još nismo spremile, pa smo po toj kiši pokušavale sve dovesti u red dok su nam se ostali kamperaši smijali. Nije ni to bilo tako strašno, zaključismo da je to dalo final touch cijelom iskustvu kampiranja, ali nas je razočarala nemogućnost odlaska na Theth.

Nakon par sati provedenih u autu i bircu na ulazu u NP, odlučismo krenuti prema Crnoj Gori gdje nam je bilo posljednje konačište ovoga proputovanja. Od kave i serpentina nam se svima smučilo, stoga smo stale na prvoj ravnici i pristavile čaj. Nažalost, nakon toga bijah prebrza na jeziku; kad smo prolazile kroz Podgoricu, pametnici izleti: „Nisam nikad jela u Burger Kingu!“

„Ajmo onda sad!“ uglas odgovoriše suputnice.

Nevoljko se složim, sama sam si kriva kad mi je jezik brži od pameti. Nisam ljubitelj brze hrane, pa mi ovo nije bio kulinarski događaj, al eto. Bolje smo se osjećale nakon unosa hrane u organizam. Bar nas je pustila mučnina i protegnusmo noge.

Žabljak, koji nam je bio posljednje odredište, ispade prelijep!

Neki miks Like i Kupresa, a samo šest sati udaljen od Vinalića, već dok smo se vozile prema njemu odlučih da ću ovdje doći s mužem prvom prilikom.

Ali cure su imale drukčije namjere. One su odlučile jutro provesti na Crnom jezeru i u kanjonu Tare, pogotovo što se žena u hostelu razvezla o svim mogućim opcijama, valjda zato što odavno nije govorila „našim“ jezikom jer joj dolaze sami stranci. (I Milica nam je, valjda iz navike, odgovarala na engleskom :D)

Nakon desetak minuta detaljnih uputa, prekinuh je pitanjem: „Imamo još jedan faktor koji moramo uračunati – Vozačica sutra radi, pa mora biti u Zagrebu navečer, a mi još lovimo misu jer je nedjelja. Ima li katoličke crkve u Žabljaku?“

Žena gleda u nevjerici, pita jel to zezancija.

Odgovaramo da nije. Tu je već lagano krenula odustajati od nas. :zubo:

Ali naša rasprava je nastavljena. Prva je htjela na Crno jezero, Vozačica u kanjon Tare, a kasnije na jezero, dok sam ja bila u fazonu „Pustite me da spavam, ne pada mi na pamet više nigdi se dodatno vozit!“ Prvi put sam tu odlučno rekla NE i pustila ih da se dogovore kuda će bez mene. Prvoj se nije svidjelo narušavanje zajedništva, a Vozačica je nakon tuširanja zaključila da će ipak morati do Crne Gore još jednom jer se ne stigne sve to i stići na misu u Stolac u 11.

Čekajući da nam se oslobodi kolo da pripremimo manistru s tunom, dođosmo u doticaj s mladim planinarima. Svi su bili stranci, crnkinja iz Francuske, a cura koja pari Pakistanka je zapravo Britanka. (Well, well, kolonijalizam uzima danak!)

Nešto smo se zadojmili s Francuskinjom o praznicima (ona ima 44 radna dana godišnjeg odmora, što će reći 9 tjedana godišnje! :o), pa smo nabrajali neradne dane. Tako smo došli i do Oluje jer smo baš na taj dan bile u Žabljaku. Pitaše nas što danas slavimo, a ja odgovaram sva ozarena: „Dan pobjede u Domovinskom ratu!“

Uto je u kuhinju taman ušao momak koji se smješkao, pa sam mislila da nas je razumio, tj da zna o čemu pričam. Cure su se pogledale iz istog razloga – pomisliše da je Crnogorac. A ja nastavim: „Šta, ja sam ponosna!“ na hrvatskom. Lik se i dalje smješka. Ajde de, valjda neće biti eskalacije.

U priči s njim skužimo da je Nijemac (ono, plav je ko Pamela Anderson, to nam je trebao biti hint hahaha…) Vozačica mu se svidjela; i ona je živjela godinama u Njemačkoj. Nije mu ni to pomoglo, brzo ga je otpepala jer mora u krevet. Siroti.

Toliko sam bila navudrena na pomisao da idem na misu i da se vraćam kući da ujutro skoro uopće nisam njurgala na dugu vožnju. Čak su i prije to primijetile :D

Ali krenule smo prekasno, bile na granici skoro uru vrimena, tako da smo imale prostora za teorije zavjere – zašto su na balkanskim granicama uvijek redovi koji se ne miču po barem pola sata?

„Možda ih pitaju prije primanja u službu 'Uzbuđuju li vas prizori ljudi koji čekaju u redu?' Ako ne, traže dalje.“ smijem se ja.

Ali dosta mi je bilo šale kad smo nakon više od pola sata i dalje stajali na istom mjestu.

„A šta da, ako se ne pomaknemo do 10, odem do njih i kažem im da kasnimo na misu? Možda ih to potakne na ubrzanje.“

„Tek će nas tad zadržati do daljnjega! Ovo su Crnogorci, ženo.“

„Pa dobro, i oni su kršćani. Pravim vjernicima to sigurno ne bi smetalo, dapače. Al okej. Onda da im zaprijetim kletvom, a?“ opet se ja keserim.

Nećete vjerovati, prije 10 auta su se krenula kretati! Ipak nam nije pomoglo jer smo u Stolcu trebale biti tek oko 11:15. Bojeći se da ćemo propustiti pola mise, dogovorismo se da nastavimo za Međugorje. Tamo bi valjda trebala biti misa svakih sat vremena. Ćorak i to. Probijale smo se do parkinga po ure, a zatim skontale da nedjeljom nema mise za Poljake u 13 sati. Samo radnim danom. Živote, robijo. Osjećala sam se toliko jadno na klanjanju da sam se prva pokupila.

Kad je Prva predložila da odemo do Podbrda i Križevca, zavapila sam: „Pustite me mome mužu više!“

Srićom da se sprdala. Umjesto toga, otišle smo do njezina djeda i bake koji žive u blizini crkve. To je bilo zabavno! Barem meni i Vozačici :zubo:

Naime, ispalo je da sam ja jedina prihvatljiva s obzirom da sam udana. Malo je čudno što sam s njima na proputovanju, ali zaključak je da imam dobrog muža kad me pustio :D

Deda mi je bio najkomičniji: „A ona se smije!“ stalno je ponavljao Prvoj. Ispočetka sam mislila da je hvali, a onda shvatih da je bit bio u naglašavanju kako neprirodno reagira na svoju životnu situaciju. Valjda je trebala doći plačući, šta li.

Svako malo su me propitkivali u vezi posla, muža, dolaska na selo. Izabrah hajlajtove da im ne uništim ono malo nade da se Prva druži s nekim normalnim. Da im ispričam cijelu priču, tek tad bi se zabrinuli.

Kasnije cure rekoše da su se pitale čiji život opisujem. Okej, bilo je rupa u priči koja su tražila objašnjenja, ali kako su slušatelji bili zadovoljni, ovaj put se nisam istrčavala.

„Eto, Božena je riješila svoj problem. Dobro, nije problem, ali…“ kaže baka, a ja si mislim: 'Ali je.' I smijem se potiho. Mislim, kužim ženinu bojazan, ali Prva dosta dobro i zanimljivo živi u usporedbi s onim što bi joj oni priuštili. Tako da – neka nje dok Bog ne providi šta je najbolje za nju. A i ostale koje bi roditelji prisilno ženili.

Roadtrip se zbilja približio kraju kad smo prešli granicu.

Još smo samo morale skupiti soparnik i dovesti me do Vinalića gdje nas je čekao ručak. Muž se opoštenio <3 Cure nastaviše dalje do Zagreba, a ja se vratih svojoj svakodnevici. I bome sam jedva dočekala! Falila mi je moja kuća. I Peručko jezero. I muž, naravno. A ponajviše samoća. Iako i ova gungula paše ponekad. Bitna je izmjena.