PUT KAUČA OD ZAGREBA DO VINALIĆA

Toliko priča, a toliko malo vremena za pisanje!

Neki dan je bilo točno godinu dana otkad sam se doselila u Vinalić. 27. siječnja. Kažu da je kod susjeda slava svetog Save.

Bijaše to vrhunskih i turbo teških godinu dana. (Shvaćam da je tako baš zbog težine. Tek kad se izboriš za dobro ono zadobiva vrijednost jer da nije bilo tegobno ne bi ni znao kako je sada divno.)

A za vrijeme sastanka u Dugopolju zazvonio mi je mobitel. Kad ono – moj prošli život.

Moj duhovni vođa i bivši gazda, pita treba li mi kauč, da voze kombi za Zelovo i usput mi ga mogu iskipati. Koji dan prije točno sam si mislila mogu li ga igdje ugurati u kužinu jer je naporno sjediti čak i u fotelji čitavu večer. Tako da sam spremno rekla da može ne znajući dimenzije niti išta drugo. Kažu da je dvosjed, pa računam da će biti okej.

Dva dana kasnije, dočekala sam ih u Vrlici i pozvala da me slijede do Vinalića. Kako je kod nas sve 'natisno', a imam i barikade na ulazu na gumno, poslagali smo se po putu i stali kod garaže vijećajući kako ga unijeti u kuću. Jedan od „dostavljača“ krenuo je micati najbliže drvo koje čini spomenutu barikadu i susjeda je dreknula: „Ne diraj! Ako možeš proći, dobro. Ako ne, ništa.“ Toliko sam već bila naučena na ovu suludu situaciju da sam se krenula smijati. Kaže dostavljač: „Ne brigaj, baba, doći će četnici pa će skloniti drva.“ I usput, dok mu zvone Čavoglave ko ringtone (objašnjava priki da ne zna gdje je i da mu nije donio cigarete jer ne želi da oboli od raka), mene pita jel baba njihova. Odgovorih smijući se: „Da znaš da je! Muž joj je bio naš.“ Kaže: „Vidio sam odmah da se tu nešto zbiva; čim se krenula motati okolo, nije to čisto.“

I sad njih trojica se rasporediše: jedan ode okrenuti kombi i usput mu se omakne kočnica i lupi kauč (ja i dalje umirem od smijeha), ovaj što je ušao u okršaj s babom daje upute portiru iz SKAC-a koji apsolutno ništa ne kuži. Pridržavam i ja sa strane i nekako ga unesemo kući i skontamo da je zbilja prevelik. Ali portir zaključi: „Drži liniju.“ Već sam lagano defanzivna: „Šta joj fali?“ „Ništa, samo moraš moći proći kroz napola otvorena vrata.“ Tu se moj smijeh opet prolomio. Nisu htjeli ostati na ručku, pa sam im samo spakirala palačinke. Malo su me ispitivali što ja tu točno radim, meni opet bilo blago neugodno objašnjavati razinu svoje ludosti, al opet, mislim si, valjda bi oni to barem teoretski mogli shvatiti. Portir me bit će prepoznao, Oluja nije; izrazio je želju da navratim kad dođem do Zagreba jer valjda posjećujem. Reko: „Valjda. Doći ću, naravno!“

I tako, mislim se ja kako je dobro da te se šef sjeti skoro tri godine nakon što si otišao s tog posla. I ni više niti manje u doba 'kad ne možeš da dobiješ ni džak krumpira zadžabe', da citiram vidovitog Milana, pošalje mi kauč! Sjetih se i svojih jutara u SKAC-u kad nikoga osim mene nije bilo (imali smo najkliznije radno vrijeme ikad :D ). Pristavila bih kavu, poprala što je ostalo od suđa večer prije, upalila glazbu i vrlo često započinjala dan s Per farti sorridere. Čak se Pavin nikad nije žalio, a bome sam znala poštenjački raspaliti... Shvatih kako imam premnogo takvih uspomena – trenutaka koje sam znala odmah otrgnuti od zaborava uočavajući njihovu vrijednost. I inače su isprepleteni glazbom, naročito talijanskom. I kao obično, dobila sam želju „isprobati“ ponovno pjesmu, pa sam otišla na Glavicu i pustila glas uz prigodnu koreografiju. Tko zna s koliko će još mjesta u mom životu biti povezana Per farti sorridere. Jedva čekam otkriti!