Slučaj me doveo do jednog od povijesno najznačajnijih dijelova Vrlike, točnije Podosoja.
Car Franjo Josip Vrliku je posjetio 1875. i odsjeo u kući Vukovića koju je, koliko mu se svidjela, nazvao vrličkim Schönbrunnom. Otad tom zaseoku tako tepaju i Vrličani.
Budući da na putu za Vinalić najčešće prolazim onuda, a i bila sam u toj kući svojedobno, znala sam gdje je i zbog čega je bitna, ali uopće nisam bila svjesna kuća koje se nalaze u pozadini, kad se skrene desno s ceste. Vjerojatno ne bih tako skoro ni postala da mi mobitel nije upao u školjku prošli tjedan.
Kako nije davao znakove života, saznadoh da ima jedan čovjek u Šenbrunu koji mi može prodati rabljeni za razumnu cijenu. S obzirom na moje iskustvo s tehnologijom, zaključih da mi je najpametnije što jeftinije proći. I tako, nakon što sam porješavala poslove u Kninu, podružila se s prijom koju odavno ne vidjeh, zaputila sam se u Podosoje. Namjera mi je bila upoznati se s ljudima, pokupiti mobitel, platiti i zahvaliti se.
Ali kako to već kod mene biva, pet minuta lako se pretvori u dva, tri sata, pogotovo kad sam u ugodnom društvu. A ovo je zasigurno bilo!
Dočekali su me Marijan, njegova sestra Marina i majka Milka. Saznala sam da Marijan i Marina žive u Splitu, ali jako vole doći vamo. Marina se odmah požalila na lošu autobusnu povezanost Vrlike sa Splitom, pogotovo otkad je korone pa nas je to dovelo do vrličkih dana ponosa i slave, kad si "svaku uru ima' bus, kad je bilo skoro 1700 dice u osnovnoj školi, kad se u našu kuću navraća ko god bi prolazio put Garjaka ili Vinalića..."
A uskoro je Marina konstatirala kako je dobro da sam došla u Vrliku jer jedan čovjek može puno učiniti da promijeni svijest okoline. Nisam navikla ovdje na takvo poimanje života i mogućnosti utjecaja pojedinca jer, kako stalno ponavljam, najčešća rečenica koju čujem jest 'Nema od tog ništa'. Toliko često da postoji opravdana bojazan da ću idući put kad je čujem početi vrištati ili jednostavno okrenuti guzicu bez riječi. (Ne znam što je gore.)
Nema mi većeg zla od takvog poimanja stvarnosti koje te momentalno onesposobi za ikakvo djelovanje. Ako smatraš da ne možeš napraviti ništa, ni nećeš se nikada pokrenuti, a onda sigurno 'nema od tog ništa.'
Marina je spomenula vlastiti primjer - kako radi u vrtiću, zamijetila je da je došlo do ogromne promjene kad je otišla medicinska sestra što je uvijek sve dočekivala na nož, a umjesto nje dođoše dvije pristupačne žene. Vrijeme provedeno na poslu je najednom postalo iznimno ugodno.
Dalo mi je to za misliti.
Jesmo li svjesni koliko drugi ljudi utječu na nas i naše poimanje stvarnosti?
Kažu da smo spoj pet ljudi s kojima provodimo najviše vremena, a ako su to ljudi koji ne vide
ništa pozitivno, bome smo u gabuli.
Seneka kaže: "Poveži se s ljudima koji će ti pomoći da napreduješ. Prigrli one koji su sposobni sami napredovati. Proces je uzajaman: ljudi uče dok podučavaju."
I, možda još bitnije, jesmo li svjesni da baš mi možemo biti ti ljudi zbog kojih će netko reći - ovdje se isplati doći/ raditi/ živjeti? Marinina priča o kolegicama to dokazuje.
A kad se čitav kraj stalno iznova zgraža kad se netko ovdje poželi vratiti (ispada kao da nema goreg mjesta za život, što li) ili kad se mlade usuglašeno tjera da odsele čim završe srednju školu, kako to da se nitko ne zapita je li i to jedan od razloga zašto je Vrlika opustjela?
Svi se drže priče o ratu, korupciji, nedostatku posla, ali s obzirom koliko se negative nabacuje na ljude koji su tu ostali, rekla bih da je veći problem ona nego išta drugo. Jer da ti netko deset puta dnevno kaže 'Bože, kako li je lipo ovde bit!' umjesto 'Ovde je očaj živi, ko je tu osta', propa' je' garant bi krenuli od dragosti truditi se da bude još lipše!
Tako razmišljajući, otišla sam iz Šenbruna sva poletna jer sam popričala s ljudima koji se za razliku od mene sjećaju razdoblja kad je Vrlika bila puna ljudi, otvoreni su da te anegdote sa mnom podijele i još su me pozdravili rekavši: "Sad moraš svaki put doći kad budemo ovde, baš je dobro šta si večeras došla!" Tad sam shvatila da sam makar na koji sat ja bila ona zbog koje je vrijedilo doći u Vrliku. Poželjeh da uvijek bude tako!
