3. i 4. DAN BALKANA - ALBANIJA I MAKEDONIJA

TREĆI DAN – ALBANIJA

Drugu noć smo trebale prespavati u šatoru na jednoj albanskoj plaži relativno blizu granice sa Crnom Gorom. Cijene u CG nisu bile pristupačne, bar ne na obali, a ni kampiranje na divlje nije dozvoljeno, za razliku od Albanije.

Ali kako smo crkle u autu šest sati „puzeći“ kroz Budvu i Bar, Vozačica je ugledala na karti odmah do granice free camping i odlučila skrenuti s rute.

Vratila se sva sretna s dobrim vijestima – nema free campinga, ali vlasnik bara/ restorana nam dopušta da tamo prespavamo! Cure su bile oduševljene, a ja jedino što sam vidjela bio je most na rijeci Bojani.

Naime, trebalo je prenijeti stvari za kampiranje preko njega, a ja nemam snage ni sebe prenijeti.

„Jučer smo mogle kampirati odma do auta, nismo morale teglit stvari. Ajmo mi sad tu popit piće i idemo dalje do te plaže.“

„Ali to je još 45 minuta. Ja ću ponijet stvari ako treba!“ Vozačica odgovara u nevjerici. Ništa, nadglasana sam. Idemo popit piće, pa ću se valjda dovoljno opertat da i ja pomognem.

Ona gleda u svoje pivo ko da su joj se svi sveci ukazali, Prvoj je već hladnjikavo, pa se ogrće kosom. Bogu 'vala, ima čime :D Ja i dalje skroz slabo raspoložena. Ipak, nešto sam i pripomogla pri selidbi na tratinu. Vlasnik bijaše preljubazan, ostavio nam je upaljeno svjetlo i lampice dok se nismo raspremile, pokazao gdje je wc i odmah nakon toalete sam se složila na madrac i zaspala. Nisu me omele i albanske cajke što su treštale iz obližnje zgrade (sale za pireve? Mada, bio je utorak.).

Ali zato kad sam se probudila i ugledala prostor oko sebe, bila sam vaaaauuu! <3

Znate kako ovih godina u Zagrebu svaki kafić i restoran fura shabby chic i sve izgleda isto? E ovdje toga nema. Sve je šareno, dosta stolica i stolova je plastično, ali baš se osjeti da su ljudi to po svom guštu uredili i odlično se uklopilo uz obalu rijeke na kojoj je smješteno. Još kokice hodaju okolo, izbjegavajući Prvu i njezinu potrebu za maženjem (ili maltretiranjem, kako se uzme).

I dalje mi je to bio najbolji pejsaž koji sam ugledala na ovom putu. Hvala curama što su me urazumile da ostanemo!

Ali uskoro smo morale poći dalje. Plan je bio okupati se na nesuđenom prenoćištu pa nastaviti za Kruje, povijesni gradić gdje smo planirale ručati, a zatim do Tirane.

O plaži se nema što posebno reći, Prva je dovršavala posao s laptopom u bircu ala Baywatch promatračnica, dok smo Vozačica i ja neuspješno pokušavale doći do dubokog. Ležaljke i parking bili su 5 eura, pa smo se malo izležavale i ošle ća čim je Prva svoje obavila. Čak ni fotke otamo nemamo, dakle, nije bilo dojmljivo. Hrvatsko more, šta jest jest, šiša albansko za mnogo kopalja.

Kruje su već bile drugi par rukava. Povijesna jezgra je jako lijepa, cijene hrane su dosta povoljne, prilozi opet vrhunski spravljeni, ali količinski nedovoljni za me, pazar tipično istočnjački šarolik i bučan, a tvrđava vrhunski rekonstruirana.

E to me dosta začudilo! I u Albaniji i Makedoniji smo naišli na spomenike kulture koji su puno bolje očuvani nego u Hrvatskoj, a očekivalo bi se obrnuto s obzirom da smo mi Zapad u odnosu na te zemlje. Očito EU i nije neka premija. Sve puno skuplje nego kod njih, a manje sadržaja.

Još se ni pristup ne naplaćuje, samo ulazak u galerije i restoran/ bar.

Tirana je opet nešto drugo. 40 % skuplja od ostatka Albanije i puna suludih vozača koji generiraju još veću gužvu nije nas nešto dojmila. Jedino što smo nabasale na misu u katedrali svetog Pavla. Sakristan koji je dežurao ispred nas je pustio kad je vidio da smo se prikrstile. Znak da nismo turistkinje, bi će :D E to je već bilo nešto! Toliko je bila jednostavna, sa svega par vitraja (jedan čak prikazuje papu Franju) i drvenim detaljima, da sam odmah osjetila kao da sam kod kuće. Još me osupnulo kad sam shvatila kako je relativno mlad svećenik što drži misu zapravo biskup!

„Čini mi se da je bolje bit katolik u državi koja nije većinski katolička.“ pričam ja kasnije s curama o tome.

„Zašto?“

„Pa ispada da se vjera tako razvija. Nitko u Albaniji sigurno ne kaže da je katolik pro forma. Ili jesi ili nisi. A kad ti država daje pogodnosti, brzo se Crkva usali.“

„Ima i u tome nešto.“

„Iz mučeništva je Crkva rasla, ne iz obilja.“

Da da, imale smo mi svoja filozofska palamuđenja, kao što vidite. :D Ne družim se ja džabe s njima! :cerek:

ČETVRTI DAN - MAKEDONIJA

Kako nismo uspjele naći jeftin smještaj na Ohridu za dva dana, već samo jednu noć u četvrtak (11 eura po osobi!), odlučismo prespavati u uređenom kampu s albanske strane Ohridskog jezera, pa sutra nastaviti prema Makedoniji.

Odatle sam ponijela krušku koju sam ubrala sa stabla kraj kojega smo se smjestile, a ekipa me čudno gledala kad sam promarširala u svojoj haljini na točkice koja više pripada plesnom podiju nego kampu. :D Isto se dogodilo i par dana kasnije kad smo stigle u Theth, nacionalni park u Albaniji. Zašto žena u haljinici ne bi mogla sastavljati šator? Diskriminacija je zbilja bezveze, ljudi dragi! Hahaha…

Vrhunac toga dana zbio se oko 4 sata popodne.

Fino smo ručale (samo smo skoro fulale s buteljom vina. Ona ipak nije toliko jeftina… :zubo:),

okupale se u Ohridskom jezeru, ja sam od Prve saznala tko je Andrew Tate pa lagano krenusmo prema apartmanu.

Nešto mene zažuljalo kako Vozačica stalno spominje odlazak u Theth sutra ujutro, pa odlučih razjasniti stvari: „A kad idemo u manastir svetog Nauma?“

Ona zbunjeno gleda: „Kako misliš?“

„Pa ja sam mislila da ćemo ujutro do manastira. Zato smo i došle u Ohrid, šta ne?“

Prva potvrđuje, navodi kad smo to spominjale, ali sad već shvaćamo da Vozačica nije to ubrala. Ona je mislila da nam je sam Ohrid ciljna točka, a mi nismo skužile da imamo još 45 minuta vožnje od grada do manastira.

Tu sam shvatila vrijednost ovog prijateljstva.

Vozačica nit se naljutila, nit smo mi nešto forsirale – plan je ubrzo izmijenjen bez ikakve drame: večeras idemo u manastir, a sutra ujutro putujemo za Theth. <3

Kad dođosmo na odredište, ni Vozačici nije bilo krivo! Toliko je lijepo i uređeno da nam je bilo žao što nismo tamo provele cijeli dan. Još kad smo na karti vidjele da smo sa strane kampa gdje smo noćile mogle doći puno brže pa produžiti za smještaj u Ohridu…

Ali! Da smo išle tim putem, vjerojatno ne bismo upoznale Donča :)

(Eh da, fusnota. Makedonci jako sakaju Hrvate i sve nas kuže kad pričamo. Već na granici smo uz upit Carine 'Imamo li šta za prijaviti?' dobile „A i da imate, za braću Hrvate nema veze, bre!“)

Uglavnom, Dončo.

Dok smo Prva i ja razmatrale hoćemo li ući u Naumovu kriptu i glavnu crkvu jer se plaća, čiko koji naplaćuje ulaz krenuo je u priču.

„A odakle ste?“

„Croatia“ kaže Prva.

„A ne kažete vi Hrvatska?“

„Da da“ odgovaramo.

Uskoro nam je pričao kako je od ljudi tu naučio dosta hrvatskoga, ispitao nas sva imena i protumačio ih, pružio nam vodstvo („Ali samo na minutu, moram ja bit na ulazu!“ zatim se vratio „Imam još dve minute!“) i za kraj smo ga uslikale.

Usput smo vidjele i žalovanje za pokojnikom pred ikonom svetog Nauma, a ja sam morala istaknuti da on nije pravoslavac jer je živio prije raskola. Inače mu je spomendan na moj rođendan :D

Jedini problem je bio što smo zeznule Vozačicu jer smo je odvukle od suvenira, a dok smo se vratile, većina štandova je bilo već zatvorena. Kao, na povratku ćemo to, reče Prva.

„Ko da dovedeš pedofila u vrtić pa mu to kažeš“ potiho kaže Vozačica, a ja umirem od smija!

Na kraju smo otišle ekstra zadovoljne, produžile do centra, tamo izludile s parkingom, a i gužvom (Podsjetilo me na Lecce jer si se jedva mogao kretati. Samo se tu može i sjesti, s obzirom da su cijene još niže nego u Albaniji.). Tako da nam nije ginula ni večera, ofkors.

Opet sam se brzo složila na krevet i zaspala prije nego su cure našle smještaj u Crnoj Gori. Najavili su u subotu nevrijeme, pa smo odlučile ni ne riskirati sa šatorom.

Sutradan mi reče Prva: „Milica (iznajmljivačica) nas je odbila, pa smo morale drugi smještaj naći. Za 50 eura. Moramo planinariti sat vremena do njega.“

Ja lagano problijedila, više na planinarenje nego cifru, kadli se ženske pukle smijati.

„Da si se vidjela!“ i dalje se smiju. „Uzele smo hostel za 11 eura po osobi, ne sikiraj se. Nema planinarenja.“

Meni pao kamen sa srca!