AJMO SE UDRUŽIT! HOW YES NO?

Puka me adrenalin!

Sjedimo mi u restoranu, Matanova je jučer imala rođendan, pa smo slavile. Kad odjednom netko viče: “Stigla ti je mušterija!”

Ja iznenađena: “A je li?” Svi se smiju, ja otrčala da vidim o čemu se radi.

Čovjek prijavio ženu da odsjeda ovdje. Mora se zato što je strana državljanka. Ništa posebno, ali me potaklo da riješim zaostale pozive.

Tako ja zovem kolegicu iz Sinja (s obzirom da ne mogu samo sjediti i slušati, otiđoh u šetnju. S tom metodom sam počela u ponedjeljak jer sam imala obaviti valjda 15 poziva, pa su me zezali da sam pri’odala 20 kilometara :D ). Cilj je bio izvidjeti situaciju oko jedne konferencije na koju smo obje pozvane. Kao, mogu li na nju to delegirati jer mi se zagužvalo stvari za idući tjedan. I tako u priči dođe ona do potpuno nevezane ideje!

Lamentirala sam o polovičnosti svih staza koje imamo i kako ih takve izreklamirati kad ona dometne: “Nema ništa od toga ako pojedinačno zivkamo, svi su kao oduševljeni, a na kraju se nitko ne pojavi. Možemo nastupiti zajedno, podijeliti troškove i pozvati sve turističke agencije i vodiče iz županije pa im pokazati šta imamo. Sve ćemo im dati - i quadove i konje i bicikle i planine, rijeke, sve!”

Smijem se ja, al me totalno zarazila svojim entuzijazmom!

Pogotovo što se sjećam zoom sastanka od prije par tjedana (turističke zajednice iz Zagore partneri su jednoj udruzi, nadamo se tako doći do američkog tržišta) gdje su iskusnije kolegice tumačile da se zakonski ne smijemo nikako udruživati, pogotovo što su njih tri iz Šibensko-kninske županije.

Naravno da sam ja uletila klizećim i rekla što se mene tiče - apsolutno me ne zanimaju debilne zabrane i ako imam sredstava za pokriti neku aktivnost koja će nas sve pozitivno predstaviti, stavljam glavu na bubanj pa nek me prozivaju da kršim zakon.

Valjda će odmah biti jasno koliko je apsurdan.

I sad kolegica točno to isto kaže!

“To je ionako radio HTZ (Hrvatska turistička zajednica) za strane novinare i agencije, ali unatrag dvije godine nema ničega. Sad mi možemo za njih odraditi taj posao, ispromovirati sva događanja u kolovozu i vidjeti hoće li imati efekta.”

“Pa da, i na gluplje stvari smo bacali novce, zašto ne probati i s ovim.” kažem ja.

Odmah zatim sam nazvala kolegicu iz Knina koja je to već radila za svoj grad, dobila njihove promo materijale za prezentaciju da nam budu predložak, dogovorila se da će i oni sudjelovati, poslala poruku u zajedničku grupu da dobijemo Drniš i Kijevo i stvar se zakotrljala!

U biti zakotrljala se već prije neka 3, 4 mjeseca kad sam žugala da je Vrlika u svom svemiru i uopće ne doživljava postojanje susjednih mjesta. Ista stvar je i kod njih, pa sam poslala kružni mail na Kijevo, TZ Knin, Sinj i Drniš da vidim bi li kolege bile voljne da se sastanemo i napravimo plan za zajedničku promidžbu događanja u kolovozu. Tad je Ero s onoga svijeta kod nas, alka i Gospa u Sinju, Oluja u Kninu i Kijevu, kraj Drniša su i Čavoglave… Reko ako to ne možemo prodati Hrvatima ove godine kad vjerojatno neće tako lako mrdat izvan RH, onda ne tribamo ni postojat!

Promidžba im se činila kao velik zalogaj zbog spomenutih zakonskih zabrana, ali kolegica iz Drniša je predložila terenski sastanak na Promini i ostalo je povijest. Skompale se mi, unatoč tome što su me satrale (došla ja u fensi čizmama u planinu ne vjerujući da zbilja misle planinariti. “U lepo si se kolo, Ćirko moj, ufatio” rekao bi Šojić. Dobro da čizme nisu bile na petu :facepalm: haha), obigrale sva mista i zaključile da imamo još materijala za proći.

(Tu sam konačno došla na svoje! Bila je predviđena samo hrana, pa sam konačno dočekala da haljina bude prigodan odjevni predmet :D )

Izvor: Monika Vrgoč, TZ Sinj

Uto je uletjela i moja prija iz Zagreba sa spomenutom idejom za suradnju koja uključuje američko veleposlanstvo kao financijera. Ženama se svidjelo i sad sve dobiva konture ozbiljnog na više frontova.

Ali veličinu ideje povezivanja sam shvatila tek kad je odlazila kolegica iz Knina.

“Šteta što se nismo ranije povezale, dobro bi mi došla podrška puno prije.” reče ona dok smo pričale na kninskoj tvrđavi. Eto posljedice života u svom svemiru koje tvori malo misto - imaš osjećaj da si Pale sam na svijetu, a 30-ak kilometara dalje sjedi osoba s točno istim problemom koja bi te mogla makar saslušati, a sad se čini - i konkretno pomoći.

Baš vrijedi ova Franjina! <3

Izvor: SKAC Osijek