BESTIJALAN ŽIVOT NE VIDI LJEPOTU

Nisam sigurna jesam li privukla pozornost pričom o Medi, ali ovih dana počeše me zvati ljudi da ih posjetim. Među njima je bio i Joško Režić. Znam ga kao iznajmljivača, a usput saznadoh da ima i OPG i da proizvodi vrhunske rakije/ likere. Već sam mu ranije mislila banuti, ali kako sam čula da je više u Splitu nego na Maovicama, čekala sam da se on meni javi kad bude mogao.

Strpljen – spašen; došao je i taj dan. I to baš u četvrtak kad sam išla do Čubrica.

Kolegica i ja smo dočekale njega i predsjednicu zajednice turističkih vodiča. Joško je zaključio da bismo si mogli biti od pomoći jer gospođa smatra da je Vrlika nedovoljno poznata i valorizirana, pa bi htjela pomoći da se o njoj proširi glas među turistima. Razmijenili smo neke ideje i zaključili da moramo surađivati, ali ostavili smo to za kasnije. Jedino što je bilo dogovoreno jest da dođem do njih u subotu na Maovice, pa će mi Joško pokazati čime raspolažu.

Tako je i bilo.

Dočekala me njegova žena s mališanima – četvero njihovih i dvoje od njezina brata. Upoznala sam mu i oca Jozu te nastavila razgledavanje imanja. Naravno da su mene kao pravog obožavatelja Prosjaka i sinova najviše dojmile naprave iz dvora Matanovih kao što je sjeckalica za duvan. Malo manje Titovo sedlo. Ali kako kaže Joško – 'Štaš, bolje mi je imat Titovo sedlo kad njega svi znaju nego nešto od Šuška kad njega nitko ne zna.' Pragmatičan čovik, nema šta. :D

Oriđiđi portret Josipa Jelačića kupljen za 70 kuna od "drogaša" još je jedan raritet koji plijeni pažnju kad uđeš u konobu.

Imanje je puno starih alata i 'spomenika' negdašnjem načinu života, a konobe su, napose starija, puno obiteljskih memorabilija. Posebno mi se svidjela Joškova slika iz dječje dobi gdje s didom i babom čuva krave. Kaže da mu je to podsjetnik otkud je počeo, netom prije rata. Daleko su stigli, ne može se poreći. Konj dopremljen iz SAD-a koji voli pošteno gricnuti najbližeg paćenika (u ovom slučaju mene – osjećala sam se ko gradska cura par ekselans jer sam se toliko iznenadila iako sam bila upozorena; zaboljelo je više nego sam očekivala) i magarci podsjećaju i na taj period.

Iako je imanje veliko, nisam očekivala da ću se previše zadržati. Zato me Joško iznenadio s pitanjem imam li deblju jaknu. Mislim se ja: šta će mi, iovako mi je pomalo vruće. Uskoro mi je postalo jasno – zaključio je da mi mora pokazati turističke adute Maovica i za to je našao idealno prijevozno sredstvo – quad. Nisam bila ni sigurna što je to točno, a bome ni želim li se time vozikati. (Na kraju sam se i sama okušala. Što reći; ljudi imaju previše povjerenja u mene, a ja se dadem nagovoriti.)

Pođosmo put staze Zolj, što sam skontala kad sam uočila tablu, jel.

Saznadoh da su je izgradila dva brata da mogu doći do drva. Onda kad kažu da se ne može ništa! Dok sam to gledala, pade mi na pamet kako sam u ponedjeljak pokušavala doći do vodiča za Dinaru, bila otpepana bez po beda, a do kraja tjedna sam se otisnula na obje strane, sasvim neočekivano. (U međuvremenu dođoh i do Promine.) Što reći: Bog me voli! A bit će da i zna kako mi to ni nije neki gušt, već stvarno potreba da upoznam kraj.

Čak sam dospjela i do Štikova jer sam blebnula da mi je namjera ići za svetog Luku kojemu je tamo posvećena crkvica. Kako smo prolazili pokraj pasa koji su čuvali krave, dobih upozorenje da se pripremim za ubrzanje jer bi mogli početi trčati za nama. Mislim si ja: doooobro, ovo postaje ekstremni sport... I nije mi se mililo, moram priznati. Svoju pogibiju ipak zamišljam drukčije, tipa dokusurena metkom ili ćakijom. Ne uklapa mi se u plan biti rastrgana ili pregažena.

Ipak nije bilo potrebe za ekstremnim mjerama, pa smo nastavili ćaskati. Zamijetila sam kod Joška nešto što i sama imam – fascinirani smo uljuđenim kulturama (tipa njega je oduševilo kako je Skandinavac sklonio gumu s ceste da netko drugi ne bi nastradao), ali u praksi nemamo strpljenja za rad na normalizaciji odnosa s ljudima koji nas nagaze. Okej, možda ja imam malo više kad se sagleda skor, ali to je zato što se posvađam sama sa sobom i ne dopuštam da mi prvotni instinkt – a taj je: skrati ga za glavu – zavlada postupcima. Ali daleko od toga da i sama ne bih htjela pokazati tko je gazda. Još me to najviše peče – ispadam slaba, a to sigurno nisam. Ah, što se može kad sam pozvana na to da podnosim, više ili manje strpljivo.

Na povratku smo sreli i njegovu tetku s prijateljicom koje su bile u điru.

Stalno bi me štrecnulo kad bi me predstavio ili oslovio kao direktoricu jer mi zvuči kao pokazatelj uguzivanja na izmišljenu poziciju, tako da sam odlučila to sasjeći u korijenu. Uskoro ćemo vidjeti koliko uspješno. Bio mi je simpatičan taj đikanski nastup: „Da ste mlađe, zadrža bi' se, ovako vas pozdravljam!“ Tetka je to sportski podnijela, valjda već navikla na takvu retoriku. Ionako mi je predstavljena kao netko koga nitko ne može preveslati, a takve sprd na njihov račun ne izbacuje iz takta. Cijenim. Mada sam ambivalentna oko dijela o nedopuštanju da te se prevesla. Ovaj svijet očekuje da uzvratiš svom snagom, ali zanimljivije mi je gledati ono što se događa kad slabo pobjeđuje.

Vratismo se u Doce i, šta ću, dala sam se nagovoriti da ostanem na ručku. Tek kasnije sam shvatila što je bilo toliko drukčije od ostalih kuća koje sam posjetila u Vrlici – ovu nastanjuje čopor djece. I iako ja nisam neki naročito majčinski tip, pomislih – evo, tu ima života. A onda i nade!

U priči s Jozom razlagala sam svoj cilj – htjela bih da Vrličani shvate kakva ih ljepota okružuje. „Bestijalan život ne vidi ljepotu.“ Hoće reći - život koji se svede na želudac. Nema to toliko veze s Vrlikom, koliko s ograničavanjem života na materijalno, čega ima svugdje. A otvoriti oči za nešto više čovjek može samo kad materijalno iscrpi i shvati da mu nije ni približno dosta. Pa eto, moji Vrličani, to vam želim – da se ne zadovoljite mrvicama, već da krenete tragati za puninom, iliti ljepotom. Naći ćete je bez problema svuda oko sebe. Ja jesam J