BILO JEDNOM NA DIVLJEM ZAPADU

A.K.A. POČELA JE KAMPANJA!

Još mi se nisu slegli dojmovi nakon prvog dana prikupljanja potpisa za svoju kandidaturu. Kao što svi sigurno znate, lokalni su izbori u svibnju, a ja davno obećah da ću se kandidirati za gradonačelnicu.

Potpise sam počela prikupljati u svome selu, u Vinaliću.

Više-manje naišla sam na pristojnu nezainteresiranost. Potpis su dali, ali bez ikakva interesa za nešto što bi kao bio moj plan i program. Ušavši u skoro svaku kuću, shvatih koliko je uzaludno da spominjem svoj glavni adut – dokaz da nisam ušla u ovo radi novaca – podjelu svake pojedine plaće koju bih dobila na ljude u potrebi i zaposlenje dadilje za moju sedmomjesečnu kćer.

Računala sam – ako se zbilja radi o cifri od više od 3000 eura, lagano mogu tisuću dati za ljude u potrebi (bilo da jedva spajaju kraj s krajem zbog niskih prihoda ili imaju povećane potrebe zbog broja uzdržavane djece, ne daj Bože teške bolesti i sl).

Tisuću bi mi trebalo za plaću dadilje jer je moja curka premalena za jaslice, a nisam ni pobornik takvog tipa zbrinjavanja do trećeg rođendana. S preostalom tisućom mogla bih živjeti. Ni dosad nismo imali više na kraju krajeva, a ništa nam ne fali. Okej, auto nam je u dosta lošem stanju, pa bi većina od te tisuće otišla na ratu kredita za novo, ali sve u svemu drugo nam ništa ni ne treba.

U mojoj glavi to je zvučalo uvjerljivo; u zbilji sam to izrekla u svega četiri, pet kuća.

Reakcije većinom nije bilo. Ili me nisu shvatili, ili sam ih zatekla nevjerojatnošću ideje.

Kako na mobitelu nemam fotki Vinalića, tražila sam po internetu i naišla na ovu stranicu: http://www.winnetou-mistanataceni.cz/cs/mista/chorvatsko/vrlika/vinalic Prigodno, nema šta!

Ne čudi me to, ali šta je najbolje, nisu čuli ni pola mise! :D

Naime, ne mislim biti gradonačelnica u svojoj utvrdi u zgradi općine, već barem pola radnog dana bih provela obilazeći vrlički teritorij.

Dok se obiđe svaki stanovnik ove doline, sve firme koje rade za grad i pružaju komunalne usluge, porazgovara sa svakim radnikom o njegovim zaduženjima, posao gradonačelnika ovako malena grada nema se zašto odvijati u uredu.

Ma budimo realni, to vrijedi za svaki grad. Ako je Bandić kao gradonačelnik metropole mogao visiti s Romima, biti kum stotinama djece, znati poimence sve ljude s kojima surađuje na terenu, otkud nama u ovim mjestašcima Dalmatinske zagore ideja da se možemo zatvoriti u svoje kule i ne kontaktirati ni s kim dok smo odgovorni za funkcioniranje istih tih mista?

S obzirom da bi me u tim obilascima pratila i kći, ni dadilja ne bi imala mnogo posla, pa bi de facto radila puno kraće od predviđenih osam sati.

Ja to gledam zdravo seljački – od svoje plaće bih mogla zaposliti još jednu osobu, podebljati proračune više vrličkih kućanstava s 50 ili 100 eura mjesečno, ovisno o broju ljudi na koje bi se dijelila cifra od 1000 eura; zar to onda nije dokaz da bih učinila sve što je u mojoj moći da jednako pravedno upravim i gradski proračun?

A ako ništa drugo, barem bih nadgledanjem situacije na terenu osigurala da grad zbilja obavlja svoje funkcije, što je već velik pomak naprijed.

Da još dovedem deset mladih obitelji u ovih četiri godine, vizura Vrlike bi se brzo izmijenila, sigurna sam u to! Već se izmijenila u proteklih pet godina s dolaskom nekoliko ljudi među kojima sam i sama. Ovi izbori su dokaz.

Po reakcijama ljudi koje sam danas obišla, vidjeh da im je u glavi dok me slušaju o djeliću ovdje iznesenog ona Milkina: „a onda je svizac zamotao čokoladu!“ :D Nema veze, ja ću svoje odraditi, a ostalo u Božje ruke.

Kraj obilazaka me ipak razveselio – upoznala sam ženu koja me po stavu, stasu i izričaju neodoljivo podsjeća na moju majku, dobro se s njom ismijala, a zatim slušala retorte između njezine susjede i moga muža.

„Šta, ona će nama prodavat priču ko i svi ostali, obećavat brda i doline, a kad side u općinu, bi će nam ko i sada!“

Smijemo se mi, pogotovo šta joj nisam obećala doslovce ništa, a muž odgovara: „Je, al ona ti je rod. Njoj moš doć u ured i izbit joj pinjurom oko, a ovima sad ne moš ništa!“ Smijemo se mi svi na to i uskoro konačno odjedrismo prema svojoj kući skoro četiri sata kasnije od predviđenog.