BOGATIĆ JE ZAISTA BOGAT

Počela je nova sezona kajaka, pa je u tijeku promidžba među drniškim kućama za odmor.

Drniškim zato što smo prošle godine imali najbolju suradnju s njima. Po Krki je vožnja kajakom zabranjena, pa su drage volje slali turiste nama kako bi im osigurali dovoljno sadržaja da se što duže zadrže na ovim prostorima.

Tako smo muž i ja pošli podijeliti letke na potezu Drniš – smjer Roški Slap te tako stigli do Bogatića. Susreli smo različite tipove iznajmljivača – od blago zainteresiranih do defanzivnih.

„Nemamo mi takve turiste“ tip rentijera. Imam predrasude – takvi mi uvik pare ko da se boje da će im netko izbit kunu iz džepa, kao da si im konkurent, a ne baviš se uopće istim poslom. Upoznavši njihova kolegu iz Bogatića, dobih potvrdu one biblijske: „Onom koji ima, još će se dati da ima u izobilju.“

Nisam imala namjeru izlaziti iz auta jer mi se kuća činila prefensi, okružena visokim zidom, pa me iznenadilo kad se muž vratio po me jer nas je vlasnik pozvao da popijemo piće. Odmah shvatih kako je neobičan tip u pitanju – relativno mlad, razbarušene kose u dotrajaloj robi punoj mrlja. Prije bi pomislio da je u pitanju šljaker nego bogati ulagač.

Kuća je bila u radovima prije sezone; sve je bilo razbacano, od alata do stvari radnika koji su trenutno tamo odsjedali. Ali meni se i u takvom stanju svidjela. Kombinacija drveta i kamena najdraža mi je, a restaurirane stare komode i detalji obloženi drvetom bačava kao što su lavabo, wc školjka i krevet već su mi zapeli za oko dok sam tražila kontakte iznajmljivača. U biti je to bila jedna od rijetkih kuća kojoj sam gledala postavljene fotografije. Ili su mi bile premoderno ili bezlično uređene. Ova je imala pravi omjer tradicije i modernizma.

Razgovor je počeo ležerno. Saznali smo da se vlasnik tijekom zime bavi proizvodnjom lampiona; s tim naumom je i došao u Bogatić. Htio je napraviti salu za proizvodnju na djedovini, a providnost je htjela da se iz toga razvije sasvim drukčiji biznis – turizam.

„Koja je to razlika – jedan dan biti na Marienplatzu među doslovno milijun ljudi, a drugi se vratiti tu di nema nigdi nikoga! Čujem nekakvo komešanje u grmlju kadli pogledam – ono krava pase. Mislim si ja: draže mi je tebe vidit nego sve one ljude na Marienplatzu!“

Smijem se jer dobro znam kako je to kad ti je gradska vreva previše. Ali isto tako znam kako je i kad je se zaželiš.

Dok je pričao o muslimanima koji propovijedaju Kuran pod zaštitom policajaca na spomenutom trgu, okrećem se oko sebe da bolje promotrim dnevni boravak; tad uočim nišu u kamenom zidu. Privukla mi je pozornost zbog neobičnosti, a kad sam shvatila da se radi o prikazu Gospe u špilji u Lourdesu, osmijeh mi je zatitrao na licu.

Najradije bih postavila sto potpitanja otkud mu ideja za sve ovo, kad i kako su se točno povezali lampioni i iznajmljivanje, zašto mora ići u Njemačku ako mu se ne sviđa to okruženje i sl., ali čini mi se ta znatiželja neumjesnom i preuzetom. Pa ne daje mi čovik intervju! Samo šta mi je iduća misao bila: A možda bi htio?... Nisam se mogla dalje baviti takvim zamislima jer smo išli vidjeti drugu kuću i okućnicu koju sam uređuje.

Sam je pjeskario fuge između kamenih blokova te od ostataka napravio repliku zdenca.

„Danas sve moš naći na internetu ako imaš volje radit. Samo šta većina nema. Tražim radnike, ne mogu ih naći. Ne stižem sve ovo sam, servis iz Skradina mi čisti i dočekuje goste.“

Najbolji dio mi je bio kad smo se vratili po stvari u prvu kuću.

Na stolu je čekala tećica s paštafažolom na što se vlasnik nasmijao.

„Kako susjed misli na me – donio mi je ručak!“

Vidjesmo ga dok smo dolazili, nije baš djelovao predruželjubivo, zato je ova gesta ispala još veća.

Pomislih kako zbilja jest moguće stvoriti neki svoj svijet dobrote, unatoč surovu i uglavnom opustošenom okruženju.