Kažu da je Split Afrika sa strujom. Ovih dana sam se pitala šta je onda vrlički kraj – Afrika?
Nema struje, nema vode, svakih par dana kolaps nečega. Najčitanija stranica na internetu mora biti stranica Grada, inače si skroz nepripremljen za predstojeći dan. A bilo bi dobro i da je refrešaš svako par minuta jer se vijesti i nadopunjavaju. Čitaj: vijest koja se odnosila na jedan dan, odjednom se proširila i na sutrašnji. Vidi sliku. (Pisac je bio brzoplet, pa nije nadopunio riječima 'i četvrtak.')
Ironija života je što su Peručko jezero šatro napravili radi opskrbe strujom. Samo ne znam koga opskrbljuju. Očito ne stanovnike doline.
Sljedeća ironija jest vodoopskrba. Plaćamo je pod zlato, a gdje se god okreneš izvor.
Gdje pročeprkaš zemlju, eruptira voda. A cjevovodi su toliko propali da svako malo imaš prsnuća, pa onda zbog popravaka pola Krajine nema vode. I tako danima.
U uređenim autokracijama stanovnici zemlje dobivaju dividendu od korištenja prirodnih blaga njihove države; mi ovdje vodu plaćamo ko da smo u Sahari, pa je treba dopremit, desalinizirat, šta li. I imamo je zasigurno manje nego pustinjaci jer, kao što rekoh, radi po principu 'par – nepar'.
Bogu hvala na precima pametnijim od nas, pa mogu otići na seosku česmu i natočit si vode. Inače, džabe sva današnja tehnologija i civilizacijski napredak. Vode u cijevima nema.
Romantika, život na selu, nema šta.
Po meni je još gore živjeti u selu koje se pravi da je grad.
Tragikomično je.
Oni su potpuno drukčiji od nas seljačina koji živimo 5 kilometara dalje, jel.
Imaju svojih par kafića, par foteljica koje griju od 7 do 15, čisto da oni uberu plaću, ne da osiguraju neku osnovnu infrastrukturu. Ne daj Bože. To bi trebali riješiti neki drugi ljudi koji imaju resursa, ne sirota općinica sa svojim satelitskim firmama koje također više-manje služe za ukras, da se može reći kako su Grad. I uhljebiti još par ljudi, jel.
Ko zatvor na otvorenom, Božemiprosti. Pogotovo s neumornim šetačima koji kruže po vanjskim tratoarima. Prostranstva polja i planina za njih ne postoje.
Zapravo, ko zatvorenici mi djeluju više-manje svi ljudi koje ovih dana susrećem. Zatvorenici straha.
Svi se nečega boje.
Boje se reći roditeljima i okolini da otkače, boje se da će ostati bez posla, pa neće imati za novi shit koji im zapravo ne treba ili za travu i alkohol koji im pomažu da zaborave da se boje. Ili se boje da će umrijeti od neugode, straha, gladi, you name it, ako se presele u nepoznatu zemlju ili grad.
Pa se nakače na neku glupost ko šta su društvene mreže, stranice za shopping, razne opijate, opet – da zaborave da se boje. Dokle genosid?!
Ljudi u terminalnim fazama raka više žive od prosječnog zdravog 25-ogodišnjaka!
Jel to Bogu plakat?!
Oni su se dali u svoj komfor, boje se da ga ne izgube, zato životare. Bi će se da i Vrličani imaju svoj komfor, bio on i bez vode i struje pa nitko ni da bekne.
Jadne su te kukuljice u koje se ljudi sklanjaju. Nemam što reći osim citirati Miroslava Ilića: „Proći će nam život, zar ti žao nije?!“