BOLJE NEGO JUČER - KAKO NE RADITI U UREDU I SMISLENO ŽIVJETI

Ovoga puta izbjegla sam registraciju traktora.

Otkad sam sama u uredu, zaključiše da je ovo idealno mjesto za to, pa sam si poštelala sastanak s kolegicom iz Drniša na taj četvrtak (17. ožujka 2022.).

Ipak me na uranku u 7 dočekala obavijest: “Curo, tu će sad traktori doć.” Vidim ja da bi on da se preparkiram, ja na to samo: “Neću se dugo zadržavati.”

“Dobro, dobro.”

Vožnja do Drniša protekla je ležerno, osim što sam skoro satrala srnu prije Maovica :zubo: Već odavno nisam vidjela nijednu, pa je to ipak bio čudesan prizor u svoj njenoj impozantnosti.

Kolegica i ja dotakosmo se raznih tema, pa i planova za dalje jer se raspisuju natječaji za mjesto direktora u svakom TZ-u. Moja odluka i dalje stoji - odlazim, ali ipak sam odbila obje ponude koje sam dobila proteklih tjedana.

Ne mogu reći da mi to ne stvara određenu dozu nelagode i nesigurnosti, ali sam u priči shvatila da me više tare sadašnjost - kako stalno iščekujem raspisivanje natječaja i odabir novog direktora, kao da sam se zamrznula.

Što je još gore, misli su mi preuzela ta loša iskustva i predrasude koje sam ne stvorila, već nadogradila nakon godinu i po dana provedenih ovdje.

Sve se to ispremiješalo s nezadovoljstvom oko iskorištavanja slobodnog vremena kojeg jednostavno nemam dovoljno da uspijem sve potkat’: kuhanje, ples, plivanje, druženje, šetnje i pjevanje, meditiranje i molitva, čišćenje… Tako da ne radim ni što želim niti što moram. Očito je da sam onda stalno u nekoj neoptimalnoj frustraciji. Optimalna bi bila ona koja pokreće na akciju, jel. Ovo je samo frustracija koja ljuti i ne pokreće ništa osim žuganja. A toga sam se kao odrekla u korizmi. :facepalm:

I tako ja ovih dana slušam rusozvučnog lika kodnog imena na Youtubeu: Better Than Yesterday. Neki dan me potakao da se bolje izorganiziram što se tiče slobodnog vremena fiksirajući si željene aktivnosti i osmišljavajući rješenja za slučaj da prvotni plan ne uspije, a jučer sam ga slušala na putu prema kući o četverosatnom radnom tjednu.

Istakao je više stvari koje već znam, ali nisam ih imala skroz posložene u glavi na taj način, već su letjele negdje u mom mozgu nedovoljno artikulirane.

1. Cilj rasterećenja od posla, tj. skraćivanje radnog tjedna nije džabalebarenje, već posvećivanje onome što zapravo želiš raditi.

Kao što sam već više puta istakla, smatram da je upravo jedan od glavnih vrličkih problema što većina ljudi ovdje nema potrebe raditi, a drži da će biti sretna ako posjeduje neograničen izvor jela i pića te možda još par stvarčica. Kako još nisu došli do toga, misle da je problem baš u nedovoljno onoga za čim žude. Tako da ponekad molim Boga da dobiju sve što žele i to koliko žele kako bi uvidjeli da i dalje nije dosta.

1. Mirovina je najgori mogući scenarij. Kako bi se ponašao da je izbaciš iz jednadžbe?

Najgori je zato što obično kad dođeš do nje već si star i najčešće bolestan. To sam pokušavala objasniti ćaći koji je žudio za njom kao za svetim gralom. Na kraju ispadoh zloguki prorok jer je nije ni dočekao.

Već godinama tvrdim da moja generacija mirovinu neće ni doživjeti od ove države, pa me uopće ne tangiraju prekidi između poslova koji su kod mene uobičajeni otkad sam završila faks. Jednostavno se ne mogu posložiti dok u potpunosti ne napustim prethodni posao. Zato sad čekam i čekam.

1. Većini ljudi postane dosadno nakon tjedan dana mirovine.

Isto su dokaz naši branitelji.

Većina ih nije znala što učiniti s tim dodatnim vremenom, pa su se počeli baviti glupostima. Iće i piće ujedno i najgora i najbolja opcija. A na kraju uvik gladan. Ljudi me čudno gledaju kad pričam o postu, misle da se maltretiram, ali činjenica je da kad si nešto uskratiš i postaneš slobodan od toga, tek tada možeš istinski uživati u onome što ti je u biti darovano. A ne robovati.

Tako da to novonastalo slobodno vrijeme može biti i na spas i na propast.

1. Zato ne treba mirovinu pomiješati s krajnjim ciljem.

Lik tu priča kako ljudi od dosade u mirovini ili krenu tražiti drugi posao ili osnuju svoju firmu.

To ovdje najčešće nije bio slučaj, možda zbog rata, progonstva i neimaštine; ne znam. Išlo se za tim da se ta patnja nadoknadi pod svaku cijenu. Uglavnom, vidim da je nerad postao idol, a unatoč činjenici da su ljudi koji su mu se odali mahom odavno pokojni ili naprosto ruine, status idola nije izgubio. To me frapira.

1. Relativni, a ne apsolutni godišnji prihod je stvarna zarada.

Često gledamo koliko osoba zarađuje godišnje u neto iznosima, a ne uzimamo u obzir stvarne troškove života, koliko sati dnevno radi, koliko tjedana godišnje i je li vezana za prostor tj koliko je posao limitira. Sve to jako utječe na kvalitetu života, pa netko tko možda duplo više zaradi godišnje može u konačnici imati manje ako radi duže u gradu skupljem za život.

1. Besmislen posao ždere vrijeme.

Ako sam nešto naučila na ovih desetak poslova koje sam dosad radila jest da se ljudi trude biti zauzeti, a ne pitaju se čemu uopće služi to što rade. Drugim riječima, uopće se ne zamaraju činjenicom postižu li željeni (ili ikakav) rezultat, već je bitno samo da se “radi.” To kod uredskih poslova znači: šalje i odgovara na mailove, sastanči bez kraja i konca, planira u nedogled i slično. A bitno je i da sve to traje bar osam sati. I tako dani prolaze.

1. Zašto su onda besposleni ljudi u depresiji? Zato što ne znaju što da rade s tim slobodnim vremenom. I što onda poduzeti? Učiti nove stvari.

To sam ja radila kad sam ostala bez posla 2020. Učila sam njemački zlu ne trebalo. Ugoštavala sam prijatelje, kuhala, čistila, naučila gletati, krečila, piturala prozore i vrata, a usto se kupala, šetala, meditirala i upoznavala samu sebe. Najbolje iskorišteno vrijeme ikad!

Što je najzačudnije, novca mi nikad nije uzmanjkalo, iako sam čitavu godinu prije toga radila slabo plaćene poslove na pola radnog vremena, s periodima kad nisam primala ni kune. Dakle, ušteđevine nije bilo. Još sam dvaput pala i vozački :zubo: Period u Vinaliću bez posla koji je po mom proračunu mogao potrajati najviše mjesec dana, na kraju je trajao pet mjeseci.

Sve u svemu, Better Than Yesterday me podsjetio da sam već radila ludosti ovoga tipa i da nisam propala. Dapače. Toliko sam si dobro osmislila život da mi je bilo teško vratiti se u ovaj uredski svijet. Zašto ne pokušati ponovno ispočetka s takvim džumbusom, a? :cerek:

P. S. U međuvremenu sam završila epopeju s TZ-om, pa sam sad stvarno pred praznom stranicom. Zastrašujuće i uzbudljivo istovremeno.