CHEAP THRILLS

Posljednjih večeri sanjam čudne snove.

Jedna prijateljica svako malo se pojavljuje, većinom sanjam neke meni neugodne situacije, a vrhunac je bio neku večer kad sam probudila muža vičući „Ja čitam! Ja čitam!“ Sirotanović je počeo zazivati Isusa da odagna sotonu od mene. Nadam se da je pomoglo :D

Ista stvar se dogovorila sinoć, ali kako se on probudio ranije i otišao, nisam ispričala san i zaboravila instant. Jedino se sjećam spomenute prije. (Nazvala sam je, kaže da nema čudnih događanja kod nje. :zubo:)

S obzirom na recentna uzbuđenja, čovjek bi pomislio da me najviše muči zdravlje ili materijalna šteta. Ali ne. Mene tare briga je li mi život dovoljno efikasan.

Živim u konstantnoj bojazni da nešto propuštam i da nešto moram i mogu bolje napraviti.

Nije mi dovoljno da samo postojim, mada ljudima tvrdim da su vrijedni po pukom bivstvovanju u svojstvu osobe.

I tako, slušam ja neke TED Talkove dok razgrćem veš, jedan govori kako je veće bogatstvo imati jednostavna (i jeftina) zadovoljstva nego ići za kompliciranijim i skupljim.

Daje i primjere – čitanje, promišljanje, meditacija, dobri odnosi s bližnjima, šetnja prirodom, spravljanje jednostavnih i zdravih obroka… Ostalo kao npr. daleka i skupa putovanja, luksuz i traganje za novim i boljim samo dodatno komplicira život i iscrpljuje čovjeka.

Ooo, kako se samo slažem!

Henry David Thoreau živio je dvije godine na jezeru Walden i daleko od civilizacije pratio svoj tok misli. Život u skladu s prirodom i samim sobom bio mu je dovoljan, nije smatrao da treba napraviti išta više osim to zabilježiti.

Bez lažne skromnosti, zbilja živim tako idilično.

Ili bolje rečeno, bilo bi idilično da svako malo ne propitkujem (samo)svrhovitost i sebičnost takva načina života. Zato i tražim potvrde na sve strane da utvrdim radi li se o prikrivenoj lijenosti ili samo trebam prihvatiti da je to to, da ne treba ništa više od mene.

Sad sam dobila dodatni argument!

Dakle, ako su mi zadovoljstva jeftina, zašto bi se od mene očekivalo da poduzmem jednak trud za samoodržavanje kao netko tko sanja o putovanjima na Bahame u prvoj klasi?

Znači, obrana je zasad uspješno završila. Do druge prilike.

A sad što se tiče onoga što smatram da trebam i želim raditi.

Navodno, nema potrebe da ja ikoga tražim. Tko me treba, sam će me naći, a onda je moje da djelujem.

Sa sumnjom sam se okrenula idućemu – druženju. Kad sam prebirala po mislima o danu koji sam upravo proživjela, uočila sam jednu rečenicu koju sam povezala s gorenavedenom tezom.

Upravo se tada ispunila: poziv mi je upućen, a na meni je da djelujem. Ništa glamurozno, ali dovoljno da zaključim kako je poslanje započelo.