EPIZODA SUDOPER, GLOBA I POSLANJE

Sunce je granulo, naspavala sam se, pa je jutro bilo obećavajuće sve dok nisam spomenula da smo rekli kako danas idemo po sudoper.

Da pojasnim.

Prije nekih dva mjeseca naručili smo od lokalnog stolara novi sudoper.

Čak je i moja majka dala trećinu iznosa jer je ovaj u poluraspadu otkad ga imamo i sad nas je stvarno počeo bost u oči. Znali smo da će biti problema jer vjerojatnost da stolar dođe u stadij dovoljno prihvatljiv da bi ga napravio, vrlo je malena. Ali želeći i njemu pomoći, a i znajući da je majstor u obradi pravog drveta, nadali smo se najboljem.

Dva mjeseca kasnije dosta je jasno da je nada iznevjerena.

Ipak, do neki dan nije nestala jer smo kupili i korito. Očito fatalna pogreška jer muž mi nema želuca natjerivati se s njim da kako-tako odradi posao, a ne želi ni meni dati da mu prijetim i držim ga u radionici dok ne odradi dogovoreno. Nije mu prihvatljiva ni zamisao da pokupimo što je dosad napravio i dovršimo sami postavljanje korita.

Njegova ideja je da odustanemo od svega i kupimo novi sudoper u trgovini. Bez mogućnosti povrata novca, naravno. Moja prva reakcija bila je, razumljivo, ljutnja. Odustadoh od šetnje s njim i odlučih vratiti posuđe koje stoji u plastičnoj kadici već mjesec dana. Kuća nam izgleda kao ciganska čerga sve čekajući kad će taj usrani sudoper biti gotov.

Točnije ovako:

Dok sam sve to dovodila u red, raspalih glazbu i dadoh umu prostora da sve to procesuira.

Kuma me podsjetila da mi je muž predložio Isusovu metodu:

„Onome koji ti uzme gornju haljinu, daj i donju.“

Ispočetka je to samo povećalo ljutnju, ali što sam više čistila, postajalo mi je jasnije da je to jedini način da bude očito kako je on učinio nepravdu.

Uto mi poštarica kuca na prozor s prekršajnim nalogom za prometnu nesreću.

Kad se odbije trećina, taman dio prve plaće koji još nisam potrošila.

E tu sam već bila bijesna! Kao da ionako nije nastala samo meni šteta, pa me treba dodatno kazniti. Srećom da nikoga nije bilo kraj mene, pa sam bijes izbacila samo čišćenjem. A zatim druga epifanija.

Jučer sam filozofirala s bivšom cimericom o načinu djelovanja BiH i Hrvatske.

Zgražala se nad nepoštenim oporezivanjem i globama, a ja sam se smijala misleći 'Been there, done that'. Davno sam ja o tome svemu promislila.

„Gle, nekih 70 % ljudi u Hrvatskoj, a vjerojatno i BiH, živi od države. Kako će onda jadna država sve te ljude nahranit? Mora digod opalit koju dodatnu globu, uz pozamašne poreze.“

Prisjećajući se toga shvatih da je ovo moj doprinos životu Republike Hrvatske.

Kako će jadna živit ako ne vratim u proračun barem dio onoga što mi je dala?

Iz šupljeg u prazno, po običaju i kugla zemaljska se i dalje okreće u gluposti.

Uskoro ću i ja od nje dobiti uslugu, kakva god da bila, pa sam suučesnik te rđave rabote, pokraj toga što sam njen plaćenik.

Hoću reći: kakvi stanovnici, takva i država.

Ali nije mi se um tu zaustavio.

Prije koji dan sam mužu i kumi razlagala čemu sam se domislila vezano uz poslanje. Bilo je tu smijanja, ali i konkretnih savjeta kako to obično ide u toj branši. Mislila sam si: 'Ne bih ja to tako', ali opet, moja nesistematičnost mi je za brigu, pa sam opet zaključila da je pametnije da idem utabanim putovima.

Sad, kad se sve ovo sklopilo jedno na drugo, dođoh do drukčijeg zaključka.

Neću ništa zamatati u celofan da zvuči prihvatljivije. Ionako je moj najjači adut istinoljubivost, pa ako zbog nje moram propasti, neka tako bude. A što se tiče zarade, danas stoji pisano: „Radnik je vrijedan svoje plaće.“ Nije mi ni dosad ništa manjkalo, pa nema razloga da odsad bude drukčije.

Na kraju opet ispadne: negdje dobiješ, a negdje izgubiš. Kolo sreće se okreće, a često ni ne znamo što je što, sreća ili nesreća. Za to je potreban dalekosežniji pogled.