EPIZODA: TEHNIČKI PREGLED U KNINU br. 1

Kobni 7.5. nadvio mi se kao tmurni oblak nad glavom.

Dotad sam morala produžiti registraciju svom Jozi aka Opel Astri koja je zamijenila Kiju, Bog neka joj prosti dušu. (Čim je prošla faza ilegale, Kia trokirala. Al dobro, ionako je trebala poslužiti samo da se dovoljno ispraksam i oslobodim straha da bih mogla položiti vozački, a tu svrhu je ispunila.)

Zaključili smo da je najpametnije da idem odmah u ponedjeljak, da stignem do 7. riješiti problem(e) ako me budu vraćali. Očekivala sam da će ih biti jer je tegobno biti moj auto - koliko puta je jadan doživio različite ekscese sa mnom, startanja u trećoj umjesto u prvoj, neuspjele pokušaje “vage” i slično...

Morala sam prvo otići do samoposlužne autopraonice jer auto osim kišnice nije vidio vode otkad je sa mnom. Dakle, skoro šest mjeseci. Moram priznati da sam bila razočarana - kad se osušio, izgledao je kao i ranije. Očito je problem u frižima i udubinama. A nisam neuredna, tako da sam zaključila da ga češće ni ne trebam prati. :D

Baš to jutro javila mi se prija iz Knina, pa smo se dogovorile da će mi doći skratiti čekanje. Nisam mislila da će predugo trajati, ali za svaki slučaj sam si ponijela knjigu.

Stigoh u famozni Centar za vožnju, kako li se već zove, ugledam nekakav red auta, par ljudi uokolo, pa prvoga upitam jesam li na pravom mjestu. Kaže da jesam, stanem i ja u red, čekam kad će izaći zaposlenik da ga pitam hoće li me stići primiti. Kako ipak rade do 20, a ne do 18 sati, zaključujem da hoće.

Njih trojica čekaju, ne pričaju, svi su nešto snuždeni. Preplavio me osjećaj tjeskobe koji sam iskusila na pravu čekajući ispit. Da ga razbijem, krenula sam u priču.

“Ovdje je atmosfera kao da mi idemo na ispit, samo fale knjige i skripte da ih nervozno listamo.” smijem se ja.

“A kad dugo čekamo, evo od 2 sata.”

Gledam zabezeknuto jer je skoro 5!

“Hoću li ja onda uopće stići na red?! A ni ne mogu doći puno ranije kad radim do 3.”

“Vjerojatno hoćete. Bio je jedan autobus uru i po, a i par motora koji imaju prednost, tako da se odužilo. A čovjek sam radi, kolega mu na bolovanju.”

“Aha. A moram li išta prije napraviti? Osiguranje imam, ali kad plaćam sam tehnički?”

“Odite sad, morate jedan dio prije platiti.”

Uđem unutra, dođem do žene na šalteru, traži me osobnu, ali kako mi je auto i dalje na bratu, vadim kopiju njegove.

“Treba mi njegova osobna ili punomoć. Ne treba je ovjeriti kod javnog bilježnika, samo podaci o vlasniku i autu te njegov potpis.” Gledam u nju i ne vjerujem. Nešto mi je Ante to i spominjao, ali sam smetnula s uma i sad ne znam šta bih.

Izađem van, valjda mi se vidi na faci da nešto nije u redu jer me odmah pitaju šta je. Ispričam, jedan od njih kaže: “Ufff, i sad čekati 10 dana da punomoć stigne poštom...” Promrsim kroz zube: “I to šta ću čekati!” Odjednom se pojavila i moja prija. Govori: “Vidim odmah da je nešto, mora oko tebe graja nastat!” smije se. Grlim je i govorim šta je na stvari.

“Moramo nać papir!”

Sjele u kafić, pitamo konobaricu, kaže da će pogledati, prija predlaže da vidim u Konzuma, kadli se okrenem i ugledam za stolom ekipu s buntom od 500 papira. Odmah mi je svanulo! Zamolim jedan i uhvatimo se posla.

Kad smo to riješile, skrenule smo na našu priču, ja se razvezla toliko da mi je bilo neugodno kad je žena rekla da mora poć ća jer ispada da je jedva progovorila! Volim ja pričati, ali stvarno se trudim da dadem prostora i drugima, samo šta je sad zbilja kaos u mom životu i nemam kapaciteta ga predočiti u par rečenica, a nismo se dugo vidjele. Ispričala sam se, zagrlila je i obećala da idući put dajem samo osnovnu informaciju, a ona će preuzeti mikrofon.

U međuvremenu sam zamijetila i čovjeka kojeg znam iz viđenja iz Vrlike. Čujem da priča o meni svom priki za stolom jer u jednom trenutku prika pita: “Odakle ste vi? Niste iz Vrlike kad imate zagrebačke tablice.”

“Je, zagrebačke su tablice, znači i ja sam Zagrepčanka.”

Poznanik se smije i govori: “Nije, iz Vrlike je ona!”

Smijem se i ja, odem do njih i predstavim se. Drži mi čovjek ruku i govori onu famoznu rečenicu koju čujem jako često otkad sam tu: “Mi smo rod.”

Brata sam mu upoznala, tako da znam da jesmo, ali ionako nije to neka bitna stavka ovdje.

I tako kreće priča o životu u Vrlici, propadanju, on svoje sinove šalje u Irsku i sve u tom tonu.

“Šta će u Irskoj? Em neće imati nikog svog tamo, em koja je poanta uspjeha tamo? To može svatko. Nek ostanu tu i uspiju!”

“Ne može se tu uspit, sve su podilili među sobom, nema mista za nikoga drugog!”

“Nije istina. Nute mene. Nisam ničija, a opet radim u Vrlici. Ako svi odu, tko će biti protuteža?”

“Imaš pravo!”

Već vidim da se ublažio. Smišni su mi ti naši ljudi. Tako se brzo ražeste, a jedva dočekaju da im netko svrne pogled na dobro. Šteta šta malo tko to radi.