GODIŠNJI ODMOR, GRADELE I (BE)SMISAO

Došla su mi braća tjedan dana na godišnji odmor. Doveli su i kuma, dočekah ih s ručkom i ključevima jer smo muž i ja odlučili otići u njegovu kuću da svi imamo svoj mir. Kućica u Mutićima nema baš prostora za petero ljudi, pogotovo otkad sam je renovirala.

Kako god, dan sam provela s njima, a pozvali su nas i na roštilj uz Cetinu.

(Fotka je očito iz zimskog doba, ali to je ta roštiljaona :D )

Muž je brzo otišao jer je morao odraditi turu s kajacima, a nas četvero je nastavilo s druženjem.

U priči smo došli do razloga kumova dolaska – punica je došla na more njegovoj ženi i djeci, pa se on nije htio s njima svima bakćati.

„Znam da svima zvuči grdo, ali ne poznajete vi moju punicu. Ja to trpim već deset godina, otkad smo žena i ja zajedno. Nemrem više!“

Tu je prepričao par situacija koje su me zainteresirale.

Najgora zamjerka punici je što je neprestano živčana i vječito se dere.

„Pa dobro, koji je razlog šta je takva?“ pitam ja.

„Već 25 godina ne želi ništa radit, pa joj sve smeta i na sve oko sebe se iskaljuje.“

Moram priznati da sam se tu malo zamislila.

I ja sam davno zaključila da ne želim trošiti život na besmislene i loše plaćene poslove. Ako ne moram, naravno. Samo nije mi ni neki đir sve svoje snage iscrpiti na čišćenje kuće i kuhanje. Zatupljujuće je, a nikad ni nemaš satisfakciju postignuća. Hrana se začas pojede i opet si gladan za dvi ure, a kuća se još brže ponovno uneredi.

Toliko sam o tome naglas razmišljala da sam prošli tjedan shvatila kako su i kolateralne žrtve fasovale. Naime, bila sam na kupanju s kumicom. U priči mi je spomenula što joj se dogodilo kad je išla do mene. „E sad kad sam dolazila zaustavila me susjeda. Kaže da navratim do nje kasnije. Samo nisam sigurna je li mislila na povratku ili drugi dan…“

„Vjerojatno je mislila na povratku. Kako to da te zove, a nije sad sama u kući? Došla joj je rodbina.“

Očekivah da će joj smetati što se sad mora misliti o njoj, ali vidim da je nestrpljiva da ode prije mraka vidjeti što joj treba.

„Znaš, zaključila sam da mi dani prolaze besmisleno. Ništa pametno ne radim, pa bih htjela pomoći npr. starcima koji nemaju nikoga ili još bolje mladim roditeljima pričuvati dicu. Još bi vidla kako mogu dicu štagod dobro naučit. Mislim da to nikome ne bi smetalo.“

Gledam je začuđeno i mislim si: „O Bože, jesam li 'potrgala' malu?!“

Dosad sam ja lamentirala o tom besmislu i kako mi je bitno imati osjećaj korisnosti koji tako teško doživim jer ispada da nitko nikoga više ne treba i bez svakoga se može. Sve što napraviš nikome naročito ne pomaže u životu.

Činilo mi se da jedino ja o tome svjesno dumam, svi ostali me najčešće gledaju zbunjeno ne shvaćajući u čemu je problem.

Ipak nije tako. Mi ljudi smo stvoreni za smislen rad i onaj koji se svojevoljno od njega odcijepi, na kraju plaća skupu cijenu – postaje ljut na sebe (više ili manje svjesno), a onda i na cijeli svijet.