I KUKAR JE PAO!

Nekako baš i je djelovalo ko invazija, moram priznati.

Samo ne znam tko je tu koga: ja njih ili oni mene!

Kukar je ostalo jedino selo pri Vrlici (Otišić ne računam, nekako ga ni ne povezujem s Vrlikom, tek sad sam zapravo uočila da ni tamo nisam bila...) koje nisam obišla otkad sam počela raditi u turističkoj.

Baba mi je otamo (Onaj moj škakljivi dio osobnosti mahom pripisujem Batovanjama. I onaj usporeni isto. Zapravo je zanimljivo vidit kad se spoje ta usporenost i mutićevska eksplozivnost. Drveno željezo ftw!) pa sam jednom davno ko klinka tamo išla. Valjda jer se uopće ne sjećam. Ništa danas (8.3.) nije me podsjetilo na taj posjet.

Parkirala sam se kod velike nedovršene kuće na početku sela i dalje krenula pješke.

Čula sam da u Kukru maltene nema nikoga, pa sam očekivala da ću samo nabacit đir, možda poslikati nešto šta mi je zanimljivo i vratiti se na posao. Dio mene je htio nekoga sresti, a drugom dijelu, onom racionalnom, najdraže bi bilo da ne moram ni s kim komunicirati jer onda ne moram objašnjavati zašto se tuda vrzmam.

Prođoh pokraj prvog psa, iznenadih se što ne laje i onda uočih tuke i kokoši koje sam htjela poslikati. Uto se prolomio oštar lavež psa koji očito nije blagonaklono gledao na moje prisutstvo kao njegov prethodnik.

Sad se već i vlasnik pojavio umirujući ga i začuđeno gledajući u mene.

A valjda i jesam začudan prizor – u plisiranoj tamnoružičastoj haljini iz osamdesetih (mamina, naravno, kao sve moje zimske suknje), gležnjačama na petu i sunčanim naočalama na nosu zbilja izgledam kao da sam se izgubila. Izašla na krivoj tramvajskoj stanici. Još me smeđi pajdo (v. niže) svu ošnjofao, čak me i otpratio do auta. Opet mi pade na pamet - 'Uvik su me volili pasi i maknuti.' :D

(Digresija i obrazloženje za iduće koje ću sresti u svojim pohodima: općenito se puno smijem, a kad mi je neugodno, nezaustavljiva sam. Unatoč popularnom uvjerenju kako je meni ovo neopisiv gušt, zapravo je istina bliža drugom kraju spektra. Barem dok se ne ufuram u priču.)

Objasnila sam što me dovodi u Kukar, saznala da sam baš u Batovanjama, da je kuća kod koje sam parkirala bila Savićeva, a oni su držali pola Kukra. Moj sugovornik je također doselio vamo, samo iz Trogira. Kaže da je ovdje bolje, nije ni Trogir idealan ko šta ljudi misle. Rekoh: 'Nije ni Zagreb. Zato i jesam tu.' Vidim da nije nešto iznenađen, očito se glas o meni probio prije mene.

Naravno da sam morala reći da mi je baba odavde, pa me odveo do kuće njenog brata.

Zapuštena, ne zna se ni čija je više. Vjerojatno su je dobile kćeri ćaćina rođaka, samo one su u Beogradu. Znam dobro tu obiteljsku priču, ne bi je se Tolstoj postidio. Epilog – nekad najdrčniji silnik ostao je bez nasljednika. Dva sina pomrla i prije njega, na kćer nije ni računao, a unuke, eto, kao da ni ne postoje.

Uskoro su nam se pridružili i drugi susjedi.

Jedan od njih ispričao mi je da je i moj ćaća prije par godina navratio da vidi ima li koga od njegovih. Kad je zatekao ovaj prizor, steglo ga je.

Da vam objasnim – taj čovik je plaka na sve i svašta. Od filmova gdje djeca imaju leukemiju do nekih životnih drama. I to nije normalno plakao, već bi samo se odjednom čulo šmrcanje. Naša reakcija bi bila – 'Eno ga opet', smijanje i kolutanje očima istovremeno.

„Ja mogu bit i pas i čovik, a vi... vi ste samo paščad! Ništa vas ne dira!“

To bi nas natjeralo na još veći grohot. (Je li to dokaz da je imao pravo? :zubo:)

Dotakli smo se različitih tema: od predstojećih izbora i Milana Bandića („Barem su Zagrepčani imali koristi od njega“ kažu) preko upita spada li mi ovo điranje u opis posla (po meni spada, ne znam koliko sam njih uvjerila) do moga komentara na samo selo. Mogu vam reći da je baš lipo! Ima kamenih kuća koje pasionirano volim i točno mogu zamisliti kako izgleda moćno kad sva ta stabla okolo zazelene.

Na moje hvalospjeve jedna žena je rekla: „Baš volimo kad nam dođu ljudi sa strane i kažu kako nam je lipo.“

„Pa kad je! Svako selo vamo ima neki svoj štih, nijedno ne nalikuje na susjedno.“ Opet sam se naglas pitala kako to bogatstvo Vrličani ne vide.

I onda nastupa trenutak kad se od sadašnjosti stvara legenda.

„Ja kad sam je vidio, mislim si di se ova izgubila. Već sam grunta kako ćemo je ostavit ovde!“ sad se obraća ostalima.

„Ipak se nisam izgubila“ smijem se ja.

Nastavlja: „Onda si mislim bi' će neki turist, slikava okolo.“

„Eto niste ni bili daleko!“

„Da. Ali ovde se ne dolazi tako“ kaže i gleda u moj outfit, a zatim pokazuje na svoj koji je prikladan.

„Računala sam da imate asfalt, pa neće biti problema. Al odsad bih mogla trliš nosat u autu, za svaki slučaj!“

„Tako je!“

Gornje kuće nisam ni stigla obići, pa sam se obećala vratiti drugom zgodom.

Sad me počeo mučiti Otišić. Moram i njega obigrati, brate, prije kraja mandata!