INTO THE WILD - DVIJE GODINE

Danas je (27. siječnja) sveti Savo. :D

Za mene bitnije - danas su dvije godine kako sam došla u Vinalić.

Mnogo toga se promijenilo - jedna od bitnijih stavki je moj posao u Vrlici na mjestu koje je, onako, baš dosta dobro većinu vremena. Imam prilike opravdano maltretirati ljude, ali zato što čekam trenutak inspiracije, ponekad slabo koristim tu vrhunsku povlasticu.

E pa, jučer sam je iskoristila :rašpa:

Inspiracija je konačno došla i krenula sam u juriš.

Prvo sam raskinula ugovor za hosting weba.

Naime, otkad sam stigla u TZ ništa od tehnike ne funkcionira ili u najbolju ruku radi na refule.

Poseban trn u oku mi je mail koji ne može primiti valjda 10 mailova s privitcima, a da ne dođe na 100 %. I onda me još lik uvjerava da je to normalno i da ih moram brisati. Usput mi pokušava prodati dodatne usluge kao što su povećanje zapremnine s 500 MB na 1 GB. Valjda misli da nisam svjesna da na gmailu imam 15 giga besplatno :rolleyes: Da ne kažem kako je i ovako debelo preplaćen.

Razgovor je tekao ovako: “Sigurno me zovete da kažete da ste našli drugoga za hosting.”

Smijem se ja i kažem: “Zovem, kako znate?”

“Vidio sam ja na vama čim smo se upoznali da ćete to napraviti.”

Mislim se ja: ‘Naravno da si vidio kad nisam kimala glavom na tvoje muljanje.’

Sad još on nešto dodatno zamajava, ali najbitnije mi je da je pristao prebaciti parametre na novog suradnika.

Ništa, nastavljam ja dalje sa zivkanjem, a kroz glavu mi prolazi: ‘Mora da je muka ljudima čim vide moj broj na displeju… Ono, žalim slučaj, ni meni se ovo ne da, al nešto se mora i napraviti.’

I dobro, neke sam dobila, neke nisam, jedni su bili začuđeni kud sad zovem pola godine prije roka, drugi su se odmah ogradili da nisu oni za te moje ekstreme, treći su mi obećali da će se potruditi iako “znaš i sama, ne može se zbog __________ (popuni prazninu sam)”...

A ja zadovoljna jer sam konačno dignula tu slušalicu i suočila se s očekivanim, što na kraju ipak nije bilo tako strašno: kao što vidite - preživjela sam. :D

I što je još bolje, otvorilo mi je put za neke nove, neočekivane ljude i situacije koje bi možda mogle donijeti nešto dobro Vrlici.

A najbolje je što sam marširajući u knjižnicu dospjela i do lika koji me uporno telefonski izbjegava i onda kad se vidimo bude “Znaaaš, baš tad se nisam moga javit! A kasnije zaboravio jel”. Došla maca na vratanca haha. Osjećala sam se ko baja, nema šta.

Sve me to ponukalo da zamijetim kako ima smisla što sam ovdje.

Da nisam, ne bih imala jučer s kim na pauzi lizati sladoled i zuriti u sunce (ove zime mi je to opsesija, doslovno lovim zrake sunca po Vrličkoj krajini i šire!). Ne bih “udomila” klince iznad 10 godina (to mi je već dugo bila želja, a tek nedavno shvatih da se ‘ispod muča’ ostvarila!) i ne bih skupljala po Varešu dodatne kandidate.

Ljudi koji čitav život maštaju o odlasku u Zagreb bili bi uskraćeni za primjer lude koja u opustjeloj Vrlici može biti sretnija i zadovoljnija nego što je bila u glavnom - i rodnom - gradu. Čak i prije ostvarenja svih želja.

Možda najbitnije - ne bi postojao netko tko kaže da ne mora biti tako.

Ne mora Vrlika biti prazna.

Nisu svi ljudi vamo vaki-naki. U svakome dosad sam mogla naći nešto dobro i hvale vrijedno.

Npr. meni osobno tri najnapornija lika svaki posebno imali su neke lijepe epizode sa mnom.

S jednim sam totalno kvalitetno i ugodno odšutjela dobar komad vremena, a to mogu malo s kim. Drugi mi je učinio veliku uslugu kad je bilo posve gusto i tu nespretnost je bilo baš milo gledati (nije navikao ne biti krkan, štaš :D ), a treći je u trenutku kad sam razmišljala čemu ja postojim u ovom TZ-u izvalio kako je bez mene ovdje prazno.

To uočivši shvatila sam da svatko od nas ima svoje trenutke kad je naporan, sebičan i zbog toga često i zloban, ali isto tako i one koji će mu se ‘uračunati u pravednost.’ Ako ne budemo uzimali u obzir ove druge, samo ćemo se začahuriti u stav ‘Nema od tog ništa!’ i onda ćemo propustiti izmamiti dobro. A moguće je, :)

I samo da naglasim - skoro svatko u Vrlici (iznimka su doslovno dvije osobe, s tim da je jedna u međuvremenu ispala iz tog malenog kruga) barem jednom, a najčešće opetovano, bio je meta olajavanja u mojim ušima.

“On/a napravio/la je to, to i to… Iz takve je kuće, takva mu je i mater/ ćaća…” I sve tim redom. Svejedno nisam slušala i sad su mi najdraži ljudi baš oni o kojima su mi najviše negativno pričali.

Zato mi je smiješno kako čak ni oni ne vide kad zapadaju u istu zamku - nemaju dovoljno otvorenosti da prigrle tog sritnjaka/ sritnicu koji su im na prvu odbojni iz najrazličitijih razloga, možda baš zato što su drugi pričali svašta.

Šta bi bilo da sam ja isto s njima napravila? Svi bismo bili uskraćeni za mnoštvo predobrih zajedničkih druženja, u najmanju ruku.