KAD TE PROZOVU U IME ČITAVE VRLIKE

Da ne ispadne kako je sve što se zbiva oko mene jedna velika zabava, ispričat ću i jučerašnji događaj (srijeda, 17.2.),

Čitav dan je sipila kišica, ja valjda zbog toga bezvoljna, mada sam se trudila barem prizvati pozitivan stav ako već nije postojao. Naišla sam i do čovjeka koji me pozvao da ga posjetim, ali i on je negdje odskitao. I tako, po povratku u ured, nešto sam drndala po kompu i mobitelu paralelno kad ono zazvoni telefon.

„Turistička zajednica Vrlika, izvolite.“

„Dobar dan, posjetila bih vaš grad, pa mi recite što se događa u Vrlici.“ Glas mi je odnekud poznat, zagrebački je naglasak, ali ništa mi ne zvoni otkud.

Pomalo zatečena formulacijom pitanja kroz smijeh sam rekla: „Što i drugdje po Hrvatskoj i svijetu; ništa se ne organizira. Evo, nismo mogli ni mačkare jučer održati.“

„Pa dobro, maškare me ni ne zanimaju. Što imate još za ponuditi?“

„A kako ste čuli za Vrliku? Tj što ste čuli o njoj?“: upitah misleći da će mi to dati hint što bi je moglo zanimati.

„Šta vas briga. A kako ste vi čuli za Vrliku?“

Sad mi je ovo već pomalo čudno, al ajde, odgovaram i dalje kroz smijeh: „Pa tako da mi je ćaća rodom iz sela kraj Vrlike.“

Sad je tu počeo monolog koji ne mogu vjerno prenijeti, ali sveo se na potrebu Vrlike i TZ-a da se bore za svakog turista, da se bore za nju, da se promijene jer su (smo) totalno demodirani (kakvi su to suveniri koji nemaju praktičnu primjenu; „Naprosto ne znam što bih s magnetićem, gdje bih ga uopće stavila?“ –„Na frižider. Tamo se obično stavljaju.“), previše tradicionalni („Što je uopće zvrk? Što će mi to?“), korona nije opravdanje i sve u tom tonu.

Zatečena, rekla sam kako imamo što ponuditi, spomenula što bi je moglo zanimati i kako je tražila više informacija, krenula sam detaljnije pričati o planinarskim predjelima i suvenirima jer ih i ona izrađuje. Prekinula me i rekla: „Dosta je bilo, predugo s vama pričam, ne pratim vas više.“

Kako po njoj nismo dovoljno proaktivni, pokušala sam objasniti stanje stvari: „Imamo valjda tri četvrtine starog stanovništva, jasno je da nam trebaju mladi da bi se dobio zamah.“

„Ja od vas čujem samo 'Nama treba.' Vi možete i morate učiniti Vrliku dovoljno zanimljivom da privučete mlade.“

„Dobro, želite li vi doći živjeti u Vrliku?“

„Pa ja bih bila spremna, kao i drugi, profesori, umjetnici... ako nam omogućite.“

„Meni ovo zvuči ko da ste mi rekli 'Izradi kulu na nebu', a niti znate u kakvoj je poziciji Vrlika, kakvi su joj problemi, koja je moja uloga tu, kad i kako sam je preuzela, ništa. Kao da ja tu odlučujem već 30 godina i sad je rezultat ovakvo stanje.

Uostalom, ako pružate neki proizvod, zašto ga sad ne plasirate ljudima? Šta ima veze ako je korona, a vi radite suvenire. Po vama dobar proizvod u svim uvjetima će pronaći kupca, šta ne?“

Tu je zastala i dosta tiše rekla: „Znate da se sad ništa ne može, nema turista zbog korone... U Zagrebu je grozno, onda mogu misliti kako je kod vas.“

„Meni uopće nije grozno, bolje mi je nego što mi je bilo u Zagrebu.“

Prvo muk, a onda: „Ali ja bih na vašem mjestu već dosad svašta napravila.“

Prekinula sam je rekavši: „Okej, doselite se u Vrliku pa ćete imati priliku. Ugovor mi istječe 31.3., možete me tad zamijeniti.“

„Ne želim ja vas mijenjati, dotad imate dovoljno vremena da ovo napravite.“

„Definitivno mi se ne nalazi na listi prioriteta.“

„U redu, doviđenja.“

„Doviđenja.“

Poklopivši slušalicu, zajapurena sam komentirala čitav razgovor kolegici kojoj čak nije bilo čudno – kaže da ovakvi često zovu turističku. Odličan mi je bio njezin komentar: „Šta nas briga, mi smo svoje napravile! Tu smo i mlade smo, a ona nek dođe pa nek priča.“ Smijala sam se pogotovo zato šta svoju mladost smatram relativnom, ali kad sam smirila strasti i promislila o onome što je rekla uočila sam par stvari.

Prvo, vrlo brzo sam postala defanzivna kao i ostali starosjedioci kad je počela nabacivati na Vrliku, iako se i sama slažem s pojedinim tvrdnjama i smatram da se može puno bolje. Ali kad to kaže netko sa strane, nema istu težinu kao kad o tome priča osoba koja je 'u rovu'. I ista je stvar ko s obitelji: svašta ćeš o njoj reći i misliti, ali ako ti istu stvar kaže netko treći, bome ćeš se propeti na stražnje noge – 'otkud ti pravo, razbojniče?!' stajl.

Drugo, shvatih da štekam u nekim osnovnim stvarima. Negdje sam u oblacima, razmišljanjima kako učiniti da Vrlika opet živne. Nešto mi padne na pamet pa onda to smijeni nešto novo i tako idem ukrug dok se nisam ni pošteno upoznala s birokracijom koja me čeka jer nije obilna, pa se kao stigne. A onda se sjetih: 'Tko nije vjeran u malom, neće mu se ni povjeriti veliko.' A šta je najgore, za neke stvari očekujem da neću dobiti podršku, pa ih odgađam uopće spomenuti. I tako dani prolaze, a da mi se ponekad kao jučer čini da ne radim ni što moram ni što bih htjela.

Pa je odluka pala – sutra krećem s rješavanjem zaostataka na svojoj listi želja, ali tek kad obedim zakonsku listu obveza. Čini se da mi je baš trebalo da me netko naviče!