KAKO SPRIJEČITI ZIMSKI SAN U VRLICI

Svaki put sve veća razdaljina između mojih priča, znam.

Prošao mi je i godišnji, a da nisam prikučila laptopu.

Povratak u Turističku zajednicu ovoga ponedjeljka bome bijaše surov. Vrliku sam izbjegavala ko kugu, a Česmu još i više. Toliko da je postalo primjetno kad sam se jednu večer pojavila na piću. Polaskana sam :D

Neću prepričavati događaje, ima ih previše.

Više me intrigira sadašnjost jer tražim odgovore kud sad sa životom iliti kako spriječiti zimski san u Vrlici.

Znači, okupljanje Vrličana oko nogometnog turnira ovoga ljeta pokazatelj je da grad ipak nije obamro, već da je samo pitanje dobre volje i truda hoće li se ljudi odazvati i izaći iz svojih kuća.

Bilo je tu i teških trenutaka, neke situacije ostavile su mi gorak okus u ustima i zamijetila sam kako me puno lakše izbaciti iz takta jer mi se promijenila perspektiva. Sad sam više stava: “De kreni radit, nemoj svoja sranja pribacivat na mene!” Uz pripadajuće kolutanje očima, naravno.

Ali kako se ne volim zadržavati u takvim zamjeranjima, odlučih barem probati promijeniti perspektivu i potražiti štagod dobro u svima njima. Priliku sam dobila praktički odmah jer sam se morala otisnuti do centra.

Jedna ekipa mi se toliko razveselila da sam komentirala kako se ponašaju ko da je došla Kraljica Majka. Standing ovation mode haha. Ne znam šta je ovo reć, ali digod krenem počnu priče o djeci.

“Nemoj da ti lažu, nema ništa zanimljivog kod male dice. Samo pišaju, seru, žderu i plaču.

I, kad ćeš se ti odvažit?”

Gledam i ne vjerujem svojim ušima!

“Pa čekaj, sad si mi sve ‘izreklamirala’ i pitaš me kad ću. Pa nisam luda!”

“A zašto nas je Bog stvorio nego da budemo reproduktivni materijal?”

Varila sam još po ure kasnije i zapisala ovu veleumnost.

A i ostali su proćakulali. Te di se kupaš, kako je proša godišnji i sl.

Gledam, smijem se i kroz smij prepričavam neke situacije. I baš tad mi sine - a gle, baš znaju bit i dragi! Odmah shvatim kako prava namjera uvijek bude ispunjena; nema ni 24 sata kako sam pomislila da mi je perspektiva kriva i da moram opet pronaći dobro u svemu ovome i voila. :)

A drugi dio problema također se počeo rješavati.

Naime, gledajući gdje ću dobiti inspiraciju, obratila sam se dosadašnjim pouzdanicima i interesantima. Čini se da me neće razočarati, ideje su već počele pljuštati!

A uto je stigao i novi prijedlog koji mi je zagolicao maštu, a dugoročniji je od planiranja manifestacija. Tako da izgleda kako od zimskog sna, barem mog, neće biti ništa. Mašala! :D

P. S. Fotka je odabrana kao hommage Pajdi od kojega sam na ovom drvetu skrivala stvari kad smo išli na kupanje. Ne brinite, nije otišao na vječna lovišta, samo će, nadam se, biti unaprijeđen u pravog ovčara.

A nekako je prigodna za kraj lita.