KAKO USPJETI U SMRTI

Radi se o naslovu knjige Fabricea Hadjadja, a meni došlo ko budali šamar.

Općenito sam fascinirana smrću, ali otkako sam bila u Zagrebu kod svojih za Božić, posebno sam postala svjesna koliko se ljudi boje smrti, pa sam još više mentalno okupirana njome. Potresi i korona učinili su svoje, shvaćam to, ali stalno mi je u glavi ona Mešina: "Strah je najveće poniženje čovjekovo."

U ožujku su mi rekli da bi me baš voljeli vidjeti za vrijeme potresa jer bih sigurno počela paničariti kao i svi ostali. Ovaj put sam i ja bila te svjedočila panici svoje majke. Budući da je snažna i drčna žena, od nje to sigurno nisam očekivala. A potres ko potres - pomislih na trenutak je li to to za mene i već idućeg mi je bilo dosta jasno da nije, pa sam nastavila dalje svojim poslom.

Ali ispada da je vrlo malo ljudi reagiralo kao ja.

Koja je razlika između mene i njih, pitam se sve otad.

Zbog Fabricea počela sam lagano nazirati odgovor.

"POTRAGA ZA SREĆOM POTRAGA JE ZA DOBROM SMRĆU."

Da pojasnim: kad život živimo svjesni smrti, ta svijest nas sama od sebe poziva da osmislimo život, da nam se isplati izgubiti ga. Nesvjesnost svršetka dovodi do rastakanja svakodnevice i besmisla jer dani postaju samo jedan niz kojemu se ne vidi kraj. A onda nas ništa ni ne goni da štogod promijenimo, već se zadovoljavamo sitnarijama - hranom, pićem, novcem, seksom, moći.

Srećom po mene, nisam morala sve to istrošiti do krajnjih granica da bih shvatila da nije dovoljno. Okusila bih malo i već bih znala da mi ni obilje toga istoga neće biti dosta. Pa sam tražila dalje.

Jučer vraćajući se s Cetine, slušala sam Thompsona i po logici stvari ubrzala tempo iako mi se pretjerano ne mili biti zadihana i iscrpljena. Zato ni ne planinarim niti trčim. U biti se štedim jer ne vidim svrhu u takvom trošenju. Ali kad me puknuo adrenalin shvatila sam da je to taj trenutak kad zapravo živim! Kad odustanem od svoje udobnosti, kad nazovem osobu s kojom mi se baš i ne priča, kad budem ljubazna iako znam da nisu zaslužili, kad dam i više od onoga što se od mene traži. Kad jednostavno zaboravim na sebe i volim bez pitanja što ću dobiti zauzvrat. To je život dostojan življenja, tako se živi kad očekuješ da više nećeš imati drugu priliku

.