KO DA SMO CIGU DOVELI

Protekli tjedan bijaše napet za moje u Zagrebu.

Mama se provlačila po hitnoj jer nisu znali što joj je, tlak joj je bio toliki da ga tlakomjer nije htio očitati, pa smo se svi uznemirili poučeni iskustvom sa ćaćom.

Kad su najavili operaciju zbog upale žuči i kamenaca, osjetno nam je odlanulo. Računali smo – na sigurnom je jer su postavili dijagnozu. Znamo koliko je to rijetko danas, sigurno to ne bi učinili da nisu stoposto uvjereni u njenu ispravnost.

Svejedno, odlučih se zaputiti za Zagreb, dobih i slobodan dan u ponedjeljak, tako da sam računala da ću biti na ruku njoj i braći.

Ali kako se moji planovi rijetko ostvare, mogla sam si mislit da ni sad neće biti drukčije.

Mama je ostala u bolnici do ponedjeljka, a već u subotu ujutro braća su počela ocjenjivati moje bivstvovanje u kući.

„Ko da smo Cigu doveli!“ bila je Antina reakcija na moje prohtjeve: potrošila sam parfem koji sam dobila od Marina, svi kišobrani su mi se strgali na vjetru s Dinare ili sam ih posijala putem, zamjenski mobitel mi je tolika koma nakon što sam utopila onaj skupi, a i špajzu sam poharala čim sam došla (imaju rezerve slatkiša i grickalica koje bi nasitile pola Afrike).

„Pojila si ukras, majketi mile!“

Gledam zbunjeno o čemu pričaju kadli skontam da gledaju u malenu staklenku meda sa suhim voćem. Taj suvenir je donio Marin prije pola godine. Moji takve stvarčice čuvaju do besvijesti, a ja ih tretiram ko uporabne predmete, tj u ovom slučaju – hranu. Očito :zubo:

Nemam što posebno reći u svoju obranu. Baš sam Cigo :D

Zagreb i kuću sam počela promatrati kao skladište rezervnih dijelova za sebe i Vinalić, a vidim da to obitelji nije pravo i otkazuju mi poslušnost. Nemam što dodati, osim šta umirem od smija kad god se sjetim naslova. :zubo: