LIJEPI KAOS

Kako sam došla za korone, okupljanja nisu bila moguća, pa sam čekala ko ozeba' sunce kad će se nešto pokrenuti. Prilika se ukazala kod grkokatoličkog blagdana Svete Trojice. Naime, Vrlika je imala do 1971. i treću crkvu: grkokatoličku, stoga je ideja bila da se napravi spomen-kapelica na mjestu gdje je nekada stajala crkva – između parkinga i vrtića.

Nisam trebala imati nikakva posebna zaduženja jer je vjerski događaj u pitanju, ali doživjeh ovo kao priliku da se testiram. Pogotovo zato što nisam baš neka od organizacije, ako ćemo pravo.

Nastala je i sprdnja oko veličine kapelice – nikad manja nije viđena.

Usrdno sam se nadala da je organizator odredio dimenzije da ekipa iz Križevaca ne bi pomislila da ih provociramo. (Hvala Bogu, je. :zubo: )

Svanula je i ta famozna subota, 29. 5.

Nisam bila čak ni uznemirena, došla sam nešto ranije da provjerim je li sve u redu u Domu kulture i čekala kad će započeti. Svečana akademija me uopće nije smorila, a doživljaj je bio prisustvovati na misi! Praktički sve je pjevano i puno kaotičnije od naše mise. Otajstveno, reče kasnije jedan svećenik. Dobro rečeno.

Pričestiti se moglo pod obje prilike (Tijelo i Krv) njihovim komadićem kruha koji se ubacuje žličicom u usta. Svojedobno mi je to bilo smiješno gledati na TV-u, ali danas si mislim – ovo je jedinstvena prilika, tko zna kad ću idući put moći. Nisam ni dvojila hoću li ići u taj red, sve dok nisam shvatila da nitko od „naših“ nije u njemu. Dvojba je trajala samo trenutak: otiđoh do njihovog svećenika i nagnuh glavu po uputi.

Vraćajući se u klupu, preplavio me osjećaj strahopoštovanja koji inače nemam kad primim hostiju. Ovaj komadić kruha bio je toliko pun da sam pomislila: 'Pa koliko te ima sada u meni, Bože moj!' Koja povlastica biti svjestan toga! Bijaše mi žao što se ne mogu zadržati u tom osjećaju, još malo ga na miru kušati. Ali morali smo poći – trebalo je još blagosloviti kapelicu.

Tu sam naslikavala sve okupljene sve dok se nije stvorio čovjek do mene i pitao me zašto ja ne idem, da će me on pofotkati s njima. Odgovorih: „Nema potrebe, tu sam službeno. Ili poluslužbeno.“ smijem se.

„Vi ste novinarka?“

„Ne, tu sam iz TZ-a.“

„Ma da? Valjda smo se viđali po gradu.“

„Sigurno.“

„Onda možemo na česmu na kavu“ pita on.

Mahinalno odgovaram: „Naravno.“ i u to me zovu da dođem. Pozdravim nabrzinu i odlazim kad ono u glavi bljesak: 'Dobro, šta je ovo bilo? Jesam li ja to upravo pristala na dejt?! Ali imam momka!' (Sad je pitanje hoću li ga imati nakon ovoga... :rofl: :facepalm:)

Posvemašnja ironija je da sam čoviku jučer rekla da se mora zgruntati i shvatiti da je sad u vezi.

Ono, Boženice, poslušaj vlastiti savjet! :facepalm:

U zadnja tri dana dvaput sam uspjela zaboraviti činjenicu da više nisam sama.

Eto vam na, dokaz da meni dan stvarno jest kao život: ne vidim sritnjaka par dana i gotovo – ja sam opet u samačkom modu. Pomalo mi je i smiješno, šta ću :zubo:

Na domjenku sam ušla u priču s dva svećenika; stariji spominje mog paesana – kako je u misijama, ali nije se baš snašao s domorocima jer je vuk samotnjak.

„Ništa čudno, ovdje su svi takvi.“ odgovaram.

Toliko ga je ta izjava zabavila da je išao prepričati naš razgovor mlađem, pa sam se objasnila: „Je, ovdje svi furaju svoj film, bježe u samoću. Mislim, i ja sam takva, ali nije kul kad netko napravi tebi ono što ti obično radiš drugima.“

„A da, pas laje na sebe, ne na drugoga kad vidi svoj odraz u vodi!“ odgovara mi sugovornik.

Sjetih se bivše kolegice koja je pričala da nije mogla zamisliti da će naći nekoga tko si je više samodostatan od nje same. I uspjela je. Pirova pobjeda, očito. Samo ću zaključiti da se različitosti ne privlače, već prije sličnosti.

P. S. Pitate se zašto je naziv teksta Lijepi kaos?

Jer sam jutros na uranku slušala o susretu Ivana Pavla II. i jednog portorikanskog svećenika kojeg su morali podmititi da s budućim papom provede nekoliko dana kad je došao u posjet sveučilištu kao poljski kardinal.

Dočekao ga je u tako neurednom autu da se nisu mogli izbjeći krumpirići na sjedalu, a kasnije ga je molio da nastave razgovor dopisivanjem. Papa je prihvatio, ali nikad nije dobio odgovor ni na jedno pismo! E to vam je taj lijepi kaos – točno si ono što jesi bez ikakva pretvaranja i nije te briga što tko misli o tebi.

Dok sam slušala grkokatoličku liturgiju samo mi je kliknulo – pa čovik mi je isto lijepi kaos! I ja sam, ali kao, htjela bih se osloboditi te svoje crte kaotičnosti. Nakon ovog videa pomislih da možda ne trebam. Jer postoji i onaj koji računa na tu moju crtu i piše pisma čak i kad ne odgovaram. Ludilo!