LIMUNI I DOBAR ŽIVOT

Jednom davno, neke 2017. godine u ured u Zagrebu ulazi mi kolega s vrećicom u rukama i pitanjem: „Tko je za limunadu?“

Okrenem se i blejim u njega ne vjerujući što čujem.

Naime, koji sat prije toga hvalila sam se kako po jednom popisu 10 stvari koje nas usrećuju i čine život dobrim, radim 9 od 10. Na popisu su pisanje, čitanje, pjevanje na ulici, hodanje bos po travi i ležanje na njoj, kuhanje, druženje i sve u tom tonu.

Jedino što nisam radila s popisa jest – pogađate, pravila si limunadu.

Ipak, tad nisam ni približno bila svjesna koliko je ovo rijedak dar – znati dobro živjeti.

Kad sam odselila od svojih te 2017. nastavila sam kuhati za sebe jer mi je bilo blentavo ići kod njih na ručak, a i radni dan mi je bio toliko kaotičan da sam se često vraćala kući oko ponoći. I tako bih uzela veliku posudu ili tećicu i spremila uvijek više nego sam mislila pojesti jer nisam ni znala skuhati za jedan obrok.

Tko god bi se zadesio u blizini, zvala sam da mi se pridruži.

I tako smo se nekako više počeli povezivati.

Isti onaj kolega s početka me slušao kako lamentiram:

„Zašto ja uopće živim?

Po čemu će me pamtiti danas-sutra?

Šta sam ja kome uopće dobro učinila?“

„Kako nisi? Ti si nas hranila 2017.!“

Smijući se rekoh: „Neš ti! Kad umrem 2058. sitit će se netko da sam ga hranila 2017. Moš si mislit!“

Ali što je više vrijeme prolazilo, počelo mi se činiti da je bio u pravu.

Gledala sam druge kako žive i uvijek iznova se uvjeravala da ja tako ne želim.

Ne želim biti u strahu da neću imati dovoljno, da ću nastradati ili ja ili netko meni blizak, ne želim provoditi vrijeme tako da ne radim ni ono što želim, ali ni ono što moram. C. S. Lewis kaže da je to đavlova najveća podvala.

I, ono najbitnije, ne želim sama sebi biti centar svemira.

Ja i ono par ljudi što živi neposredno uz mene, jel.

Kenja mi se od tih balončića u kojima ljudi znaju živjeti.

Moja savršena obitelj i ja. Nedajbože da to netko naruši. Eee kako je to dosadno! Dosadno je ići pravocrtno. Pri tom ne mislim da je potrebno previše talasati; bit je samo u osjećaju slobode. Slobode od straha da ćeš nešto izgubiti, da će ti nešto oteti, da ćeš nastradati.

Jer ako te strah svega toga pitanje je živiš li uopće.

P. S. Prisjećajući se štorije o limunima, sjetih se ove slike od prošle godine u ovo doba.

Šetajući sam naišla na ovu polovicu, a netom prije sam gruntala kako odavno nisam kupila limune da si napravim limunadu. Voila, vidite kako Gazda sve providi! :cerek: