LJEPOTA USPUTNIH SUSRETA

Dani ponekad prolaze u letanju ili čudnoj istosti prizora koje zapravo ne primjećujemo. Barem ja ne primjećujem jer sam u nekim svojim mislima. Tako mi svakodnevna šetnja po Glavici često protekne a da ni ne primjetim prizore oko sebe. Šta da kažem, prošle godine nisam zamijetila požar na Dinari do valjda trećeg dana, dok dim nije počeo i smrditi. Gospode pomiluj, reka bi Rukavina.

Tako sam i jučer (četvrtak, 11. veljače) šetala (ovaj put ne po mraku jer sam stigla ranije) i vrtjela film u glavi – što se toga dana sve dogodilo.

Na prvi pogled jedan sasvim običan dan, bez ikakvih uzbuđenja, čak nisam bila sigurna ni koji bi mi bio sljedeći zadatak na poslu nakon što sam sastavila tekst za promociju Vrlike (zbilja, ali zbilja ne volim nabrajati lokalitete, pa sam pola radnog vremena dumala kako da to uobličim a da sama sebi ne budem dosadna. Najrađe bih za svaki od njih napisala zgodu jer je to ono što mene zanima. Zadovoljila sam se s par suptilnih hintova.)

A onda su mi počeli „izletavati“ ljudi koje sam taj dan susrela.

Shvatih da su se zapravo zbile velike stvari, a smetnula sam ih s uma valjda isti sekund nakon događaja!

E sad, vjerojatno ćete kad nabrojim što je za mene veliko zaključiti da sam malo više makla, ali nema veze. Šta bi moj Ante reka: „Tebi je brodo.“ :D

Već skoro tradicionalno odlazim do dućana jer svaki dan ispada da sam nešto zaboravila kupiti. Nisam nikad bila tip koji nešto priča s „tetama iz dućana“, pa mi nije bilo jasno kako moja majka krene palamuditi sa svakom mušterijom koja joj dođe za pult (ona je Konzumašica, jel). A sad sam upoznala „tetu“ koja me inspirira za nabaciti glupi komentar – te kako strahujem svaki put da sam zaboravila novčanik te što planiram kuhati... uglavnom ništa pametno. Ali kad se nasmijem sama sebi i ona uzvrati, totalno sam dobre volje!

Odmah sam se sjetila i tete iz konkurentskog dućana koja mi je prišla s četkom u ruci i rekla: „Reći ćete da sam luda, ali naslonili ste se na nešto, a obično ste uvik sređeni. Moj muž bi vam reka – ko da si se valjala s magaradi. Samo da ja to skinem.“ I krene mi žena četkati kaput. Bilo mi je presmišno sve to, ali nisam ništa zamjerila. I sama dobijem poriv micati mrvice ili dlake s robe ljudima, tako da shvaćam.

Putem sam srela i našeg škovacina koji svaki put ima neku dosjetku za podijeliti sa mnom. Ovaj put mi je obećao pomoć kad već imam tolko posla. Smijući se rekoh da ću ga držati za riječ. A kad me bivši direktor Turističke pozdravi s Boženice i nabaci koju ne mogu a da se ne zacerekam. :D

Došao je i jedan od iznajmljivača kojemu sam uvalila tekst o Rosetu za inspiraciju (dajem ga kome stignem). Trebala sam mu poslikati neke račune i poslati na Finu i tako on dok čeka lamentira kako nema ljudi u Vrlici, sve pusto. Rekoh: „Al je svejedno lipo.“ Kaže on pomirljivo: „A je...“ pozdravi i ode. Mislim si ja – pa ovo je djelovalo! Nagovorila sam ga na pozitivu. Šok i vjeverica!

Oko jedan sam zaključila da ne možem više i obavijestila kolegicu da se moram razbistriti, uzela rokovnik i papire te prošetala put česme ne bi li mi štagod pametno palo na pamet. I jest čim sam pristupila Stojića mlinici! O tom potom. Kad sam lagano promrzla sjedeći na klupi kod kanala, upalih si glazbu (Moj Ivane) i krenuh prema uredu. Skontam da mi usuret ide neka cura, pa sam stišala da se ne blamiram baš skroz. Kad odjednom nasmiješi se i kaže Bok. Uzvratim misleći se je li moguće da se znamo ili je vrlo pristojna. I dalje ne znam, ali mi je bilo toplo oko srca jer pomislih: 'Pa sad sam njihova, čim me usput pozdravljaju! Aaaaa... Kako dobro!'

Taman sam mislila poći u šetnju kad mi se javi „čovik za bravu“; mislio je naletit.

Šetnju sam odgodila jer je sritnjak doša u utorak dok sam gubila vrime u Sinju bezuspješno čekajući da mi produlje boravište. Tako da trenutno po službenim podatcima ne boravim pravo nigdi. A brava stoji polufunkcionalna već valjda cijelo desetljeće. Što će reći da vrata mogu zaključati iznutra, ali ne i izvana, pa stalno idem na drugu stranu preko gumna i gledam kad ću u petama strgati vrat. Sad sam konačno došla do stadija da se ne moram misliti kolika će biti cijena popravka i da sam ga se sjetila nazvati (susjed me podsjeća svaki put kad se vidimo, a ja govorim evo samo što nisam).

Odmah sam shvatila da se radi o dobrom čoviku, nije se nimalo naljutio što je džabe dolazio neki dan i spremno se odazvao jučer. U priči mi je rekao da je bio dobar s mojim ćaćom, da su generacija, ali je okasnio sa ženidbom. „Ali eto, ipak nije bilo kasno. Ali da me ona nije tila, šta bi ja. Prihvatila me i dobro.“ Smijem se ja od srca i kimam glavom. Dašta nego šta će žena! Postavio je dijagnozu: treba mi nova brava, kupit će je sutra u Splitu pa će je doći postaviti.

Pozdravili smo se dosutra i ja se uputila na Glavicu.

Na vrhu ulice sretnem susjeda s kojim sam na bok – bok, iako su nam odnosi između kuća bili daleko od dobrosusjedskih. Ali kad sam se vratila prošle godine u Vinalić zaključih da to prikladanje više nema smisla. Lude su obje strane, a ja više ne želim biti dio lude ekipe, čak i pod cijenu „gubitka teritorija.“ Mir mi je bitniji. I tako, mislila sam pozdraviti i produžiti kad me preduhitrio: „Bura okrenula, a“

„Bome je, al bolje i to nego kišurina. Neka je sunca.“

„Evo ja okružio od Borića priko Biuka, šta ću.“

„Nego, triba iskoristit kad je već ovako lipo!“

„Je je“

Nastavim ja dalje i mislim se: 'Okej, šta se ovde upravo dogodilo?!' Idemo na novi nivo, očito!

A na povratku sretnem i susjeda sportaša, njega jedino vidim kako trči do Baleka i natrag. Viče: „Božena, aj sa mnom trčat! Ti uvik samo šetaš.“ Nasmijah se dok je on već zamakao i mislim si – nit me tko goni nit mi je toliko hladno.

Slažem ja to sve u svojoj glavi, spuštam se prema garaži da iscipam zero suvih drva da upirim vatru kad ono susjeda Ana. Mislila je da idem k njoj, kažem da nisam, reče da je našla moje kolače u nedilju na stolu, šta se nisam zadržala.

„A morala sam dalje, zvali su me na kavu.“

„Oš onda večeras doć prelit? Ako ti je dosadno.“

Nisam ni pokušavala uvjeriti je da nije, samo sam rekla vidjet ću znajući da imam telefonski dejt, pa da vjerojatno neću stići. Vikend je tu, bit će prilike narednih dana.

Više od ovakvih susreta mi ni ne treba da se uvjerim kako je baš dobro što sam tu. :)