MI RADIMO I MI IMAMO

Odmah na uranku sjetim se babe iz Trilja koja je ugostila mene i moju ekipu prije četiri godine. Unuk nas je doveo kod nje, dočekala nas s punim stolom svega i svačega.

Dok smo kusali, svako malo bi netko pitao: „Jel ovo domaće?“

Pa bi veliki znalci odmah i odgovarali – „Ma nije...“, a baba bi ih ispravila: „Je, naše.“ za vino i meso ili „Ja pravila.“ za npr. domaći kruV. Za napomenu – vino je bilo crno i meni odlično. A ja stvarno nisam ljubitelj crnog vina. Još sam jednom imala prilike piti triljsko crno vino i isto je bilo famozno, tako da sam donijela generalni zaključak: Triljani ga očito znaju napraviti.

I tad je baba rekla rečenicu iz naslova koja mi je ostala urezana u sjećanje.

„Mi radimo i mi imamo.“

Toliko jednostavno, a toliko duboko.

Može se izvuć i odgovor na pitanje zašto mi nemamo. Ne radimo.

Neki dan Vrliku su iznenada posjetili Makarani. Žele dovoditi izletnike vamo, najviše penziće, pa se raspituju što mogu vidjeti. U priči saznam da im svaka minuta igra ulogu – gdje će se parkirati, koliko su blizu lokaliteta kojeg su naumili posjetiti i slično.

Slušam o tome i razmišljam: 'Koje traćenje vremena i novca!'

Proputovati pola svijeta i samo trčati od jedne do druge štacije, bez zaustavljanja da bi išta realno doživjeli, išta novo upoznali.

Stalno govorim kako mi je biti turist žešća dosada. Jedna stvar je otići kod nekoga koga znaš i ući u njegov život na nekoliko dana, a sasvim druga ići nešto naslikavati i nakupovati se suvenira da se zna da si negdje bio.

Ali dobro, tko voli nek izvoli. Vrlici će svakako i takvi pomoći. Makarani su mi čak izrekli jednu posebno mudru pretpostavku – ako krenu dolaziti turisti, djeca i unučad ove starčadi mogla bi se vratiti jer će imati kako namaći za život ovdje. Mada kampanja 'Aj ća, šta ćeš ovde, nema od tog ništa' vrlo je uspješna, pa je pitanje kako će to sve izgledati. Ali živi bili pa vidjeli, Božja kola se polako voze.

Negdje za vrijeme došašća naišla sam na tekst jednog meni posebno dragog čovjeka.

Još mi u glavi odzvanja: 'Treba u ljude gledati kao da gledamo dugometražni film. Uvijek strpljivo čekati preokret prema dobrom.'

Nije to nimalo lako, a i često smetnem s uma kada mi dignu tlak.

Ali znate šta? Ipak moja duša čeka, pa kad sam u petak otišla do Gradine s kolegicama iz susjednih turističkih zajednica i ugledala nove stepenice razveselila sam se nenormalno! Baš baš sam bila ponosna, pogotovo zato što su promijenjene kompletne, a ne samo zadnja koja je bila strgana. A kad smo došli do izvora Cetine i ugledali tablu koja je već godinama bila polegnuta, već počeh skladati epopeje Eko Vrlici!

Kako je lijepo kad i Vrlika može reći: 'Mi radimo i mi imamo!' :cerek: