MINJAJ GLAVU!

Ovakve narodne mudrosti koje prospe moj Matan (čitaj: kolegica. Da nije njene probitačnosti i mudrosti, već bi ja vrcila. Ili barem dobro nastradala. Hvala ti! Znam da čitaš :D ) potaknu me na razmišljanje.

Uočila sam uzorak!

Prvo, ono moje famozno ‘Htela bi i ne bi, ko će da ti ugodi!’

Svaki put kad se upinjem da nešto jako jako želim, prestanem to htjeti kad sam na rubu ostvarenja te želje. To me maltene sabotiralo prije desetak dana. Srećom, bilo je lijeka.

Ali lako ja odjedrim u te vode.

Npr. danas (utorak, 11.5.) na kavi.

Došla kolegica koju mijenjam s djecom; klinci su predobri, mirni, nemaš sa njima nikakve brige. Jedna od nas (naravno, ne ja) rastapa se. Gledam je iznenađeno i kažem: “Šta je ovo? Zov maternice?!”

Ona šokirana: “Šta pričaš, nemoj da te ko čuje!

Ti bi tribala gledat dicu, ne ja.”

Naravno da sam morala podijeliti svoj tok misli tijekom mise za svetog Josipa u Ježeviću 1. svibnja. Gledam klince kako trče ispred crkve, nisu nešto ni prebučni niti nam naročito smetaju, moje prijateljice im oduševljeno guguču, a ja gledam, oblijeva me hladan znoj i glavom mi prolazi misao: “Tko bi si ovo htio u životu...”

Svi za stolom šokirani, majka gleda svoj pomladak i govori: “Božeoslobodi, ko ovo ne bi htio!”

Sad da se ipak malo izvučem, govorim: “Ma je, baš su slatki, nemoj me krivo shvatit!”

Ulijeće ‘Matanova’: “Je, i Pajdo je sladak, pa vidi kako je završio!”

Aludira na činjenicu da je Pajdo zavezan za drvo; ja ga se sjetim svake prijestupne, tako da je dan ranije skoro sritnjak izdahnuo na suncu...

Dobra baza, nema šta, ali ja sam se i sama zamislila kad je to rekla.

Nažalost, ponašam se vrlo slično prema Pajdi kako sam se ponašala prema mlađoj braći.

Naime, moji su pokušavali probuditi osjećaj odgovornosti kod mene, pa bi ih poslali sa mnom van. Još se sjećam kako bih dogurala Antu u kolicima do ekipe, oni bi se neko vrijeme vrtili oko njega, kao sladak je, a kad bi im dosadio i ja bih se s njima skupila i ošla ća. :zubo:

Bez brige, bio je on uvijek tu negdje u našem vidokrugu, ali da sam se ja nešto posebno angažirala oko njega, nisam. Isto sad i s Pajdom. Uzmem ga da bih kao preuzela odgovornost, a svi ga više tende nego ja. Toliko da mi Matanova daje još osam dana. To je krajnji rok šta ću ga durat, jel.

Naravno da je cijela ta situacija izazvala polemiku u društvu - “Šta bi ti falilo da se udaš? Imaš kuću, imaš sve uvjete riješene. Ja da sam na tvom mistu, odma bi se udala!”

“Ma samo se triba odvažit i krenit, kad se čovik odluči, riješi se i kuća i sve ostalo.” počinjem ja s protunapadom. (Ali zbilja znam već dosta primjera parova koji su krenuli grlom u jagode i nijedan nije propao. Dapače, svi podobivali poslove nakon vjenčanja, skućili se, odmah došla i djeca...)

Ali naglasila sam da nemam nikakvog problema s udajom. Sve dok ne postane realna, jel.

Otud ono “htela bi i ne bi, ko će da ti ugodi” :zubo:

Tad sam dobila najbolji savjet.

Jedna kaže: “Sve je to u glavi, samo moraš odlučit da oćeš i to je to.”

A Matanova će: “Znači, minjaj glavu!”

Ništa, onda minjam glavu. Fake it till make it stajl. Možda nadođe (ko Mučalova pura. Znate već kako ona nadolazi :D )