MOJIH POSLJEDNJIH (?) 400 ŽIVOTA

Strah od smrti proizlazi od straha od života. Čovjek koji živi punim plućima uvijek je spreman umrijeti. Mark Twain

Jučer (petak, 14.5.) imadoh laganini dan jer sam podovršavala natječaje, pa se zapravo sveo na druškanje. Podsjetio me na dane u Ministarstvu vanjskih poslova i jako mi se to ne sviđa. Koliko god bilo teško, naporno i 'sizifasto', radije ću raditi i nešto slabo smisleno nego se prepustiti ispijanju kava. Još na kraju dana me pozvao na red i Daily Stoic.

(Ako te nije briga i lijen si pa odgađaš stvari za sutra, nećeš ni primijetiti da ne napreduješ, živjet ćeš i umrijeti kao netko skroz običan. Epiktet)

Kao što vidite, moram se uozbiljiti i vratiti na pravi put.

Postoji još jedan razlog – nije mi pametno gubiti život na takav način kad sam uvjerena da je dosta ograničen.

Naime, od kraja 2020. pere me misao da još imam iduću godinu na raspolaganju i ćao, đaci.

Kako sam prošle godine pročitala priču o Chiari Corbello i pogledala dokumentarac o Clare Crockett, Sve ili ništa, fascinirale su me te dvije žene.

Chiara je majka koja nije htjela pobaciti svoju djecu iako je znala da neće poživjeti, na kraju i umrla od raka jer nije išla na kemoterapiju kako ne bi ugrozila zdravo dijete koje je nosila, a Clare je časna sestra, totalno na svoju ruku, željela biti slavna glumica, a poslije se toliko izmijenila da je već bila pomirena s tim da će umrijeti mlada, što se na kraju i dogodilo. Poginula je u potresu u 34. godini.

Zaredaše se i kod nas potresi, pa me i to podsjetilo (sprdala sam se da me slijede gdje god krenem jer sam bila u Zagrebu kad je bio onaj za Božić, u Vinaliću kad su bili ovi naši vrlički, a putovala sam u Kaštele kad je bio onaj 'morski').

Kad sam pobrojala dane do krajnjeg roka – punih 34 godine, uvidjeh da ih imam još 400-tinjak.

Mislim si ja – nije to ni malo s obzirom što mi se sve u samo jednom danu dogodi. Dakle, red je da se dodatno fokusiram da svaki bude što smisleniji!

I tako mi pričamo o mojim tekstovima, kako su se pojedinci možebitno i uvrijedili zbog opisa i kako ne bih trebala spominjati neke delikatne situacije da ljude ne dovedem u neugodan položaj. Ali zaključiše da svejedno napišem sve to u knjizi koja će se jednom objaviti.

Na to dometnuh: „Možete je objaviti posthumno! Ionako vjerojatno nećete morati dugo čekati jer računam da neću dalje od 34.“

Standardno „Šta pričaš, nisi normalna!“ itd.

I zanimljiva anegdota.

Ima jedna baba, prešla devedesetu, za nju se brine žena u šezdesetima. I tako ona njoj reče: „A šta ću ja jadna kad ti umreš!“ 'Kako onda ja mogu tako pričati' – njihov je zaključak i retoričko pitanje.

Evo kako: očekujem mnogo bolje od ovoga.

Zbilja rijetko kad razmišljam o smrti kad imam neki problem; dakle, nisam suicidalna. Dosta sam proaktivna, pa se onda trsim da to riješim i ništa mi drugo nije na pameti.

Baš naprotiv; uvijek kad mi je sve dobro, kad sam na miru, u radosti: pomislim – 'Kako li će tek onda bit gori!'

A tu je i činjenica da dosta intenzivnije živim od svih ljudi koje znam. Ubrzano mi se rješavaju nedoumice, ono što me mučilo godinama, pa mi je logičan zaključak da kad se sve porješava, nemam više šta raditi vamo. Osim možda sitnice da sam tu stavljena i zbog drugih ljudi, ali to uspješno zanemarujem. :zubo:

Kad pričam o tome vjerobrijačima, obično samo odmahnu rukom i kažu: „Ti bi preko reda, ne ide to tako! Ima da se mučiš s nama ovdje.“

Moj duhovni vođa (opet napominjem: nije Vuco) kaže da mu se čini da (od)umire ona mala Božena, tj. da sazrijevam.

A ostali su samo zgroženi o čemu ja to laprdam. (Iako već znaju za moju fascinaciju smrću. Imam već dvije grobnice na raspolaganju – mada sam onu vrličku sa ćaćom dogovorila još prije 10-15 godina, ali vrh mi je onaj crnogorski ulet: „Mala, oš se kopat u moju grobnicu?“ A još mi nitko nije tako uletio...)

Tako sam jučer navečer pokušavala prijatelju objasniti svoj stav ne rekavši na što ja tipujem. Smatrala sam da će mu to biti totalno nerazumljivo, pa sam se zadržala na posvještavanju svega što je dobro u njegovom životu.

Ali shvaćam ga – ne bih ni ja mogla podnijeti nepravdu na ovoj zemlji, u ovoj državi i u Vrlici (prije dvije godine nisam ni mogla) da istinski ne vjerujem kako sam ovdje samo na proputovanju.

Ovo nije moja domovina, stvorena sam za nešto mnogo više i bolje.

Svi smo, ali nažalost toliko često se zadržimo samo na onome prizemnom.

Osmislila sam i što želim da mi piše na nadgrobnom spomeniku:

„Dan kao život.

Naživila se ona, bez brige!“

Ako mi se ipak oduži, neće bit baza, pa ćemo smisliti nešto drugo :D

Najbolje se nije dogodilo niti se tek treba dogoditi. Upravo se događa. Leiva