NE DOPUŠTAJTE SVOJOJ DJECI DA RADE BILO ŠTO ZBOG ČEGA VAM SE NEĆE SVIĐATI

Dugo nije pala kiša.

Jedva sam je dočekala, najviše zato da smognem snage i počistim kuću. Prošli tjedan me nije ni bilo četiri dana, a kad sam se vratila, više se bavih sama sobom i svojim projektima nego kućom.

Što je bilo vrlo pametno jer mi se muž vratio dan ranije s planinarenja :D

Usput sam opet malo raspravljala o odgoju.

Odgoj me dosta muči jer mi prijateljice često pričaju kako su premorene i kako im je preteško, a ja se pitam kako izaći iz tog začaranog kruga. Pogotovo ako ne želiš pribjeći nasilju. Zbilja ga ne odobravam. Smatram da je pokazatelj vlastite nemoći, ali kako sam kratka fitilja, bojim se da postoji realna opasnost da mu pribjegnem.

Tako da me zanima srednji put između tiranije djeteta i monopola fizičke prisile roditelja.

Tu mi se najviše svidio Jordan Peterson, naravno. (Muž mi je zabranio da ga spominjem koliko sam dosadna, pa sad samo kažem 'jedan lik' kad ga citiram :zubo: )

Jedno od njegovih dvanaest pravila jest „Ne dopuštajte svojoj djeci da rade bilo što zbog čega vam se neće sviđati.“

Ovo zvuči dosta razumno, ali kako npr. prisiliti dvogodišnjaka da prekine s drečanjem dok obavljate spizu? (To se zasigurno ne sviđa nijednom roditelju.) Iz njegove knjige nije mi to baš bilo jasno, a jučer naiđoh na video gdje objašnjava studentima što pod tim misli.

Uzeo je za primjer svoga sina kad je imao dvije godine.

Nije bio poslušan kao starija sestra mu, pa su morali iznaći druga rješenja osim ljutita pogleda i verbalnog negodovanja. (Što je sad po većini metoda odgoja, čini mi se, poprilično zabranjeno. Nije ni čudo što je roditeljima naporno odgajati djecu kad se na njih ne smiješ ni naljutiti.)

Imali su dogovor da maloga šalju da se 'ohladi' na stepenice. Primaju ga natrag kad ga prođe huja. Tad ga odmah pohvale i nastavljaju gdje su stali s druženjem, jelom, čim već. Ključno je dati mu do znanja da to nije prihvatljivo ponašanje, ali i da je potpuno u njegovoj moći prestati i tada se vratiti u obiteljski krug. Ponekad bi ti tantrumi trajali dosta dugo, pa bi čovjek otišao do maloga i pitao ga je li gotov, na što bi odgovorio: „Ne još!“ i nastavio bjesniti.

Druga ključna stvar jest riješiti se zamjeranja prema djetetu.

Jer ako te sramoti u javnosti i zbog toga se osjećaš bespomoćno ili urliče već danima i noćima bez prestanka i ikakva očita razloga, vrlo lako je doći do stadija hladnoće. Kad si ljut, imaš tendenciju biti (pasivno ili aktivno) agresivan ili hladan. Što znači da ćeš idući put kad ti dijete dođe entuzijastično pokazati kakvo je čudo napravilo, najvjerojatnije čitav podvig izignorirati. A siroti klinac će pokunjeno podviti rep, ne shvaćajući u čemu je problem.

Vrh mi je kad se obraća roditeljima koji niječu da im se ponekad njihova djeca ne sviđaju; oni su ipak dobri ljudi.

„Prvo, lažeš, a drugo – ne, nisi dobar čovjek.“

Ježim se na crno-bijelu karakterizaciju. I najgori psihopat je sposoban učiniti dobro djelo, a najbolji čovjek može u naletu bijesa nekoga skratiti za glavu.

Pa, „dobri ljudi“, ne dajte da taj netko bude vaše dijete.