NE MARIŠE ZA SVOJ ŽIVOT. SVE DO SMRTI

Rasplet situacije od prošli put – Miška je zbilja neovisna kuja; otišla je kad joj se prohtjelo i vratila se isto tako nakon par dana. Kao to mi je u redu, ali više ne osjećam odgovornost za nju i njene krpelje, hranu (tako je; ipak sam u glavi bila na rubu da je posvojim :zubo: ), pa je više-manje ignoriram.

Odlučih da se neću vezati ako ljubav nije bezuvjetna. Da, trknuta sam i dajem ljudske osobine životinjama. Nažalost, dosta česta pojava u današnjem društvu.

A što se tiče druge neovisne kuje, dobila je posao.

Moja životna priča: prijavim se na natječaj, dio mene moli Boga da ne prođem, a onda tadaaam – posao je moj. I tako jovo nanovo.

Razlika u odnosu na prethodne situacije jest da ovaj put više razmišljam o tome mogu li ja što ponuditi tamošnjem kolektivu. Možda netko treba inspiraciju da zbaci jaram sa sebe i ostvari svoje snove, a moja priča će mu biti inspiracija. Možda se pod mojim stažem tamo promijeni nabolje tehnika posla. Možda je ovo batina koju sam tražila da se pokrenem u smjeru financijske neovisnosti. Tko zna.

A evo što mene inspirira.

Moj did vam je bio prezanimljiv lik – napravio je kuće u Splitu i u Đakovu i to dao svojima da ni s kim ne mora dijeliti zemlju i kuću u Vinaliću. Nije htio prodati ni jednu jedinu njivu za pet tisuća maraka i novog golfa, a kako je lako dizao ruke od kuća koje je gradio, tako je napravio i s uhodanim biznisom u Vojvodini i poslom u Austriji. On je valjda jedini čovjek za kojeg sam čula da se vratio ženi iz inozemstva jer ona nije htjela biti sama i bakćati se s imanjem i djecom.

Fascinira me lakoća s kojom je odustajao od stečenog, kao da ni gram truda nije u to uložio. Uvijek sam htjela takvu slobodu! Zapravo sam ga kopirala kad sam odustala od karijere pravnice i kad sam napustila stan koji sam si uredila u Zagrebu kako bih došla u Vinalić. Nisam žalila ni za utrošenim novcima, trudom ni vremenom jer su mi sloboda i mir koje sam time stekla bili vrjedniji.

A sada mi to nije dovoljno.

Ne mogu biti zadovoljna dok gledam propadanje drugih oko sebe.

Iz najrazličitijih razloga.

Netko se boji da neće prehraniti obitelj pa pristaje na izrabljivanje.

Netko se toliko trudi zadržati privid normale i sreće da je spreman sve svoje navodne principe pogaziti i konstantno se opravdava. Jer je ipak bitniji taj privid ili tzv. sreća i sigurnost njenih bližnjih, a ne uviđa da ih tako odgaja za egoizam i parazitiranje. U konačnici za njihovu i svoju štetu.

A dok sam neki dan slušala kako je sramota da ja sad jadna moram putovati na posao 30 kilometara od kuće, a u Vrlici rade ljudi bez radnog iskustva i relevantne škole, tj. fakulteta, postadoh svjesna problema.

Nije u tima koji su zasjeli na pozicije, već u svima ostalima koji na to pristaju bilo iz straha, ili nezainteresiranosti, ili želje da i oni dobiju svoj dio kolača.

Problem je i u onima koji su imali čime se boriti protiv nepravde, nepotizma i korupcije, ali su radije otišli da na miru žive ne gledajući ovo propadanje, zadovoljavajući se gomilanjem sranja koja im uopće ne trebaju, a imali bi ih i da su tu ostali.

I sad bih isto i ja trebala izabrati – ili ostati i šutjeti nadajući se da će mi se ovdašnji bogovi smilovati ili otići tražeći svoj mir.

A ja ne bih nijedno od toga, naravno.

Šutjeti očito ne znam niti želim, a ni ne mislim da trebam. Bolje da ja govorim nego da vam kamenje krene vikati. :p

A mir mi ne znači apsolutno ništa. Kao ni kuća, zdravlje, dobrobit buduće djece, (popuni prazninu) ____________. Dostojanstvo svake osobe je iznad toga svega i ne ovisi ni o čemu nabrojanom. I na neki čudan način stalo mi je do dostojanstva ljudi koji me okružuju, iako mi nisu bliski, a možda me ni ne vole jer im smetam. „Ukor utjelovljeni“ njihovim mislima.

I vjerujem da se to može preokrenuti. Da negdje u dnu čuči onaj klinjo koji je nekad htio biti ratnik i curka koja je maštala da će biti dobra vila, a u međuvremenu im je netko rekao da je to bajka. E pa nije! I poslan si da se boriš, vidaš rane i pomažeš kome stigneš. Ništa drugo osim takve životne avanture nije ni vrijedno življenja. Vratite se k sebi dok još imate kome.