NE VALJA ČUDO NI KLEČAT

Jučer je bila uskrsna župna ispovijed u Vrlici.

Reda, naravno, nije bilo, pa sam nasumce stala gdje se činilo da je manje ljudi.

Čitabu sam već pripremila, izvlačim papirić i krećem. Brijem da se svećenik već davno isključio, tako da se prenuo kad sam se počela smijati sama sebi.

„Drugi ljudi su mi dosadni, pa ih izbjegavam. Ne znam je li to grijeh; eto za svaki slučaj.“

Svekrva je obavila svoje prije mene, sjela do prijateljice i čekala. Naivno sam mislila da čeka da ja završim, kad ono zovu me da sjednem do njih. Gledam na sat; skoro po ure do mise.

Deja vu na vrijeme od prije dvadesetak godina: ćulim u crkvi barem uru prije mise dok baba uživa u društvenom životu. Skoro pa me oblijeva hladan znoj, kadli zvoni mi mobitel. Na brzinu šmugnem i krenem do kumova da si prikratim vrijeme dok muž ne dođe po nas.

„Dezertirala sam“ kažem kumi smijući se.

„Nisam mogla stat tamo i zurit u prazno dok ne počne misa. Općenito ne mogu izdržat dugo a da se ništa ne događa.“

„Pa odeš negdje gdje se događa“ smije se i ona.

Kad mi je muž javio da stiže, zaputila sam se opet prema crkvi. Kako je misa već počela, sjela sam do njega na suvozačko mjesto i s njim čekala da pokupimo majku mu. Vidim par začuđenih pogleda prolaznika i verglam kroz smijeh priču s ispovijedi.

A danas me susjed pita za jednu ženu koju znam iz crkve, jel je šta viđam. Kažem da da, ali da odavno nismo pričale. Čuo je da ima zdravstvenih problema.

„Čini se da nije dobro ni čudo klečat!“ zaključi on, a ja se pokida od smija! Znam da i mene to ide jer sam većini ljudi pripobožna ili šta bi moj ćaća reka: crkveni miš.

Možda i jesam, ali ovakvi događaji i ćakule me vesele. Zbog njih vrijedi digod se otisnuti u Vrliku i u selo.