NEKADAŠNJI ŽIVOT VRLIČANA U ČUBRICAMA

Za Čubrice sam saznala zahvaljujući foto natječaju Skrivena blaga Vrlike. Stipana Vrančić poslala je sliku i nekako mi se posebno svidjela.

Taman tu negdje upoznala sam i Antu Budišu, iznajmljivača koji se pohvalio da je čak i rođen na Čubricama i da je tamo obnovio jednu kućicu (nažalost, ona u kojoj je rođen se urušila). Pozvao je mene i kolegicu da ga posjetimo, stavio u pogon svoga džipa i u četvrtak, 28. siječnja 2021. uslijed nestanka struje konačno nađosmo vremena 'zaletit' se do spomenuta lokaliteta.

Iako je priroda ovdje prekrasna i svojski guštam u njoj, moram priznati da mi priče uvijek više zagolicaju maštu. Tako sam upijala Antine štorije o životu njegovih predaka u Čubricama dok smo se vozili po improviziranom putu (teško ga je nasuti jer kiša sve odnese).

Dotad nisam razmišljala o podjeli poslova na selu - jedna žena je kuhala za čitavu zajednicu, druga je bila "trgovački putnik" i okolo cio dan obilazila teren da namakne što je bilo potrebno za njezinu obitelj i sve ostale, a kad se radilo na zemlji nisi morao nikoga posebno zvati - svi bi se stvorili i uprli dok svačija njiva nije bila obrađena. Zimi se svakodnevno 'išlo u drva' jer i tako nisi imao što posebno raditi tijekom kratkih dana dok je priroda mirovala, a nisi imao mašineriju koja bi ti omogućila da upilaš i 'dotraš' npr. deset kubika drva u jednom danu.

Čudno mi je i samoj zašto mi se sve to čini tako toplim i pomalo romantiziranim jer mi je jasno da je takav život bio puno teži od današnjeg kad si svatko novcima može priuštiti i drva i hranu, a bome i luksuze koje stari ljudi nisu mogli ni zamisliti. Valjda zato što gledam ljude oko sebe koji većinom žive sami, imaju sve što nisu u mladosti mogli ni zamisliti, a žale za tim prošlim vremenima kad su se realno 'pritrgavali' od posla. Bi' će da je ipak vrjedniji osjećaj zajedništva i povezanosti od svega materijalnog što sad imaju.

Kad se ražarila vatra u kaminu, plamenovi kao da su nas hipnotizirali, pa je i ćakula utihnula. Nažalost, nismo mogli dugo plandovati jer je posao zvao, ali obećale smo da ćemo jednom pješke doći na domaću puru (gradska cura dolje potpisana nije je nikad ni probala :zubo: ). Ipak, više snatrim o pogledu na nekadašnje Čubrice, kad je sve vrvjelo svitom, mladima, dicom, kad su svi bili u nekom poslu i nitko nikome nije ništa zamjerao - jer nije imao vremena baviti se takvim jalovim poslom. Jednostavno se živjelo. Ah, dat će Bog da opet bude tako, još i bolje!