NISAM JA BAŠ BISTRA ILITI UZELA SAM P(A)SA

Nedjelja je, 2 i po u noći.

Iznenada sam se probudila i prva (i jedina) misao mi je Pajdo.

Da vam ga predstavim. Pajdo ili Arči kako ga je Vladimir nazvao, jučer (subota, 24.4.) stigao je u Vinalić.

Dan je počeo ovako: probudih se u 6 i po znajući da je danas dan kada ću se morati brukati na televiziji, a zatim otići po psa kako sam obećala ima dva mjeseca kad sam prvi put posjetila Vladimira u Marincima. Jesu li to Koljani ili Garjak, ne znam (ispada da je sve ikad Garjak, a Koljani ni nemaju tablu, pa mi prije izgleda kao da su Ježević. Teritorijalne zavrzlame uobičajene za Vrliku. Ili možda Hrvatsku općenito.)

Bila sam pomalo uzbuđena, TV-a sam se htjela što prije riješiti jer mi je neugodno i ne znam o čemu ću morati laprdati; nemam tu ni naročitog iskustva, a priča o psu se toliko otegla da sam prošli tjedan samu sebe prisilila da donesem odluku. Najgore je kad sama sebi krenem ići na živce. Opet sam previše razmišljala – kako ću s hranom, hoće li me slušati, što ću s njim ako odem i sve u tom smjeru. Dvaput sam išla i u Zg u tom periodu, tako da sam stalno odgađala dok prošli tjedan nisam pukla i javila Vladimiru da dolazim u subotu po njega.

Rezon mi je bio: moraš konačno preuzeti odgovornost za nekoga!

Stalno to drugima spočitavaš, a sama šalabajzaš okolo kako ti se sprdne. Još će me živo biće ipak više vezati za prostor. Dosad sam uvijek bila jednom nogom unutra, drugom vani. (Mada Vladimir mi reče da nije problem ako ga budem morala vratiti...)

I tako, iza snimanja kod fontane u Vrlici i brzinske kave (ja se na kraju uživila, mogla sam si i mislit da će tako bit :zubo:) uputila sam se u Marince oko 14 sati. Došla tamo, Vladimir me dočekao s uštipcima, a Pajdo počeo skakati čim sam otvorila vrata auta. Već tu mi je alarm krenuo svirati, ali sam se tješila – barem ne laje.

Nisam se mislila naročito zadržavati, ali lip i sunčan dan, ugodna atmosfera kuće na osami i dobro društvo učinili su svoje; sidro sam digla tek tri ure kasnije.

Pridružio nam se i Vladimirov unuk, saznala sam koji su događaji it u Srbiji i dobila želju otići na Exit u Novi Sad. Ultra mi je žanrovski uvijek bila neprivlačna, a ovi novosadski različiti platoi zvuče predobro! Sjetih se ponude da produžim za Beograd jedne kasnoljetne noći kad sam se vraćala iz Rijeke i opet mi je bilo malkice žao što sam odbila. Koja bi to bila priča! A i splavovi su mi na popisu želja. Valjda jednom... :sigh:

Kako god, došlo je vrijeme da se krene. Pajdo nema problem s vožnjom, oboje smo guštali sve dok nisam skrenula za Vinalić. Odjednom sam uočila ekipicu koja stoji uz cestu, dok su im auti u desnoj traci. Gledam mogu li uopće proći između, nekako se provučem i već razmišljam kako ću stati kod susjeda da ga cure vide. Dok se parkiravam uz njihov auto, gledam u jednu od njih, pokazujem na Pajdu koji se provlači do mene sa stražnjeg sjedala, ni ne kontam da sam zagrebala auto. Da nisam vidjela izraz lica maloj, uopće ne bih zamijetila! Uto mi netko trubi i staje uz moj auto. Policija. Srećom, meni poznata, ajmo reć prijateljski raspoložena, sprda me da prebrzo vozim. Mislim se ja: O Bože, šta li će se još danas dogoditi?! Dobro da nisam zaradila prijavu zbog ogrebotine na autu! (Ništa strašno, oba auta su navikla :zubo:)

Otvaram vrata auta, Pajdo ne želi izići, bi' će se uplašio hrpe ljudi koja se odjednom stvorila.

Susjeda me zove na kavu, kažem da ne mogu, vodim ga odmah kući, a cure neka dođu kad žele da me malo poduče što da radim s njim.

Začudo, odmah je izašao kad sam se parkirala ponad kuće i počeo istraživati komšiluk.

Ne laje, pa ne vidim problem s time, ali čujem da ga tjeraju čim ga uoče u blizini. Ja, naravno, nemam povodca ni lanca, a bome ni kućice. Nisam sigurna ni što ću mu dati za jesti, pa je bilo dobro što je mogao uzurpirati hranu mačkama. Uz blagoslov male gazdarice, naravno!

„Nema veze, moja Micika je ionako izbirljiva.“, odgovara sedmogodišnjakinja na moje isprike. Shvatim iz konteksta da je Micika zapravo Jere, jedini preživjeli od tri prošlogodišnja mačeta koje je omacila Pametnica (ta se uvijek pojavi kad imam kostiju; zato Pametnica.) Otkad je nastupila zima, izgubila sam naviku išta im posebno davati, osim ako imam što za baciti, tako da su se očito prebacile susjedima. (Eto, opet nepreuzimanje odgovornosti. Vidite, imam problem haha)

Odvela sam Pajdu na jezero, poludjela sam kad je morak krenuo skakati po meni! Pridružila nam se i jedna od spomenutih cura; nije ni ona bolje prošla.

Na povratku kući me počela hvatati panika.

Naime, sreli smo susjeda koji ima psa s kojim stalno šeta po Vinaliću i potajno sam se nadala da će se Ramos i Pajdo skompati, pa da ću ga moći s njima ostaviti dok sam na poslu. Ubrzo sam shvatila da susjedu to nije ni na kraj pameti; Ramos nije djelovao nezainteresirano, ali gazda mu bome jest. Ostali susjedi su imali sličnu reakciju.

Da citiram neke: „Šta si luda?!“

„Lipo ti njega u auto i vrati ga natrag.“

„Nema od tog ništa. Čim uđe u vrta', gotovo je.“ I sve u tom smjeru.

Dan je isto oduljio, a morala sam ga negdje smjestiti, pa smo ga na jedvite jade uvukle u bivši svinjak ispod stepenica. Čitavo vrijeme imala sam grižnju savjesti.

Govorim priji: „U Marincima je bio skroz slobodan, a tu će morati ili 8 sati boraviti u svinjaku ili na lancu. Šta sam mu jadnom napravila?!“

Ne znam zašto uvijek pomislim da će se takve stvari posložiti same od sebe... (Okej, lažem. Znam. Zato što svaki put kad bih radila ovakve ludosti, zbilja se i je sve posložilo. Pogledajte dolazak u Vinalić.)

I sad ne mogu spavati od brige pitajući se: zar je ovo presedan – ovaj put neće biti čudesnog rješavanja situacije na način kojem se nisam mogla ni nadati?! „Guzda, mene struh...“