OD BRAČA DO DABRA – IGROM DO USPJEHA

(Naslov mi je ko RTL kad je počeo s emitiranjem: Razbojnik – u sjeni laži :rofl: )

Jučer (petak, 19.2.) dvaput sam spomenula barbu s Brača kojeg sam upoznala prije skoro četiri godine.

Radna akcija čišćenja pustinje Dračeva luka radi postavljanja kampa koju smo tada proveli toliko me se dojmila da sam se došavši u Zagreb pokušala prisjetiti svakog trenutka i zapisati ga. Obično takvo što ne radim, više zapisujem misli i stanja duha, događaji mi mahom budu manje zanimljivi.

A sad, četiri godine kasnije, skoro jedino čega se počesto sjetim jest upravo taj barba.

Župnik je za nas trudbenike organizirao večeru i dok smo čekali da roštilj bude gotov, poslao nas je da nam spomenuti barba pokaže iznenađenje. Upoznali smo ga u Dračevoj luci, podučavao nas je kako se radi suhozid. Barem je pokušao jer ispada da svaki kamen koji smo išli posložiti jadni čovik je za nama morao popravljati. A dok je to činio samo je ponavljao: „Bravo, eto tako triba!“

Već tu sam shvatila da se radi o posebnoj osobi, ali usred rada nisam našla prigodu za nekakav razgovor.

I tako, povede on nas kroz kale i uvede u slabo osvjetljenu kamenu kuću.

Kad sam ušla ostala sam zabezeknuta. Sve oko mene bilo je puno rukotvorina od drveta, od crkve svetog Duje preko naočala i torbica do bicikala. Kao i svi uhvatila sam se slikavanja (nažalost, i taj mobitel mi je davnih dana odapeo, tako da nemam šta za pokazati), ali čim sam to dovršila strčala sam se prema barbi i pitala: kako?!

Otkud ideje, kako je počeo, što je radio u životu prije – sve ikad sam htjela znati!

(Tu bi moj Ante naživciran reka: „Pokvarile su te lektire, šta ti moraš znati sve o svemu!“ E pa moram, šta mi možete. :p :D )

I tako barba polako krenuo razlagati početak bavljenja obradom drveta.

Imali su svoje maslinovo ulje, kći je radila dizajn etikete prije nego su ga izlagali na nekom sajmu, pa je zaključio da je bezveze da boca samo tako stoji i odlučio od maslinova drveta napraviti stalak. Na kraju su ljudi bili toliko oduševljeni stalkom da ga je njihova reakcija nagnala da nastavi raditi različite stvari od drveta – od umjetnina do uporabnih predmeta.

Na pitanje čime se bavio prije odlaska u mirovinu odgovorio je da je bio bravar.

Kad je ostao siroče s nekoliko godina poslali su ga tetki u Kaliforniju. A kad je napunio jedanaest, uputio se na brod i vratio na svoj Brač.

„Kalifornija nije bila za mene, mora sam se vratit.“

Gledam ga ušokirana i mislim si: 11 godina. Sam. Na prekooceanskom putovanju. Vraća se gdje ga nitko ne čeka. A napustio je Obećanu zemlju.

Čini se da se nije pokajao, njegova smirenost to pokazuje.

Tko je tada slutio da ću ja nešto slično napraviti tri godine kasnije! (I sama sam tek pišući uočila sličnost...)

Naravno, puno manje dramatično. Nisam bila dijete niti sam uopće napustila svoju zemlju. A ispada kao da sam napravila neznamtijašta. Dokaz koliko četvrt stoljeća gotovanstva jedne nacije (što se lako može protegnuti i na veći dio kugle zemaljske – pokazuje nam to korona) zakržlja sve njezine pripadnike.

A zašto sam se sjetila barbe i Brača?

Jučer sam nakon posla išla kod Vegija.

S kim god sam pričala svi su mi ga spominjali – rad s braniteljima kao što je i on sam, konji, airsoft, vojnički kampovi za djecu, ispada da nema čime se lik ne bavi.

Čim sam stigla zarazio me svojim entuzijazmom, iako nisam navudrena na tu njegovu stranu. Gledala sam okolo, fotkala, ali zapravo sam puno više slušala. Pola, fala Bogu, nisam ni shvatila, ali to me nije spriječilo da se smijem i divim.

Vegi je zapravo napravio isto što i barba – išao nešto napraviti iz čistog gušta i nastao je požar.

Jedna ideja otvarala je druga vrata i sad je došao do stadija da, na moju konstataciju kako nemam problem promovirati bilo što u blizini Vrlike ako Vrlika takva sadržaja nema, kaže: „Znaš šta, meni ti se stalno javljaju ljudi za te dječje kampove, ali ne mogu ja to više stizat. Ovo s konjima mi je sad najbolje, i zbog korone i svega.“

Gledam i ne vjerujem.

Znači, čovik me moli da ga slučajno ne reklamiram!

Eto, opet mi se potvrdila ona teza – kad radiš ono u čemu uživaš, rezultati te ne mogu zaobići. Samo se potrebno okuražiti i raditi bez presinga pa kud puklo da puklo.