OD SAMOĆE DO MUSAKE

Ne znam kako ljudi žive bez samoće.

One kvalitetne, suštinske. Koja bistri glavu, slaže priču od zbrke koja se događa oko nas.

Imala sam prošli vikend privilegiju da sam dva dana provela sama, pa sam si tu samoću mogla priuštiti. Jedan od rezultata bila je spržena noga (ispala mi je teća s kipućom manistrom :zubo: ), ali toliko sam bila smirena da nisam odreagirala.

Tek kad su mi prijateljice digle graju i u subotu me natjerale da odem na hitnu, pomalo shvatih razmjere ozljede.

Sadistički nastrojen doktor bio je iživciran mojim kašnjenjem od 1 i po dan, pa je naživo rezuckao sprženu kožu. Kako nisam ni pisnula, pita on: „Ovo bi trebalo boljeti“

„Pa boli, al šta ću sad, vrištat?“

Prija koja je stajala u hodniku konstatira: „Znači, nije ti ništa radio, nisi se uopće čula.“

Kad sam joj opisala čitavu situaciju, gledala me u nevjerici: „Ti si stvarno dobar materijal za mučenika!“ Smijem se i razmišljam je li to zbilja pripremni stadij. Mučeništvo već dosta dugo smatram najizvrsnijim načinom umiranja, samo da nije boli. :D A čini se da se i taj dio pomalo rješava!

Drugi zaključak samotnog vikenda vezan je uz moju odgovornost prema drugim ljudima.

Kako sam se zadnjih tjedana zamarala tuđim problemima više nego vlastitim životom, naosuđivala se svih oko sebe, zaključila sam da ću završit na Ugljanu nastavim li tovarit si na glavu probleme svih ljudi koje znam. Koje oni mahom ne vide ili si ne žele pomoći.

I tad je došlo olakšanje.

Mrena mi se skinula s očiju i uvidjela sam evidentno – nisam odgovorna za druge ljude.

Mogu pomoći ako me zatraže, dati savjet, reći svoje mišljenje, ali ako ne vide razloga za zahvalnost niti sebedarje, neću im ja to utuviti u glavu.

Moja odgovornost je nešto drugo – pružiti ruku onome kome nitko neće.

Figurativno jer moje pružanje ruke znači najčešće kuhanje i slušanje. :D

Zadnjih nekoliko mjeseci prođoše mi u okrenutosti prema sebi i svojoj obitelji, a za vikend mi je postalo jasno da mi to nije dovoljno i da sam zato nezadovoljna. Zaboravila sam zašto sam uopće došla u Vinalić.

E sad, kako sam to odlučila popraviti?

Jednom tjedno otići do nekoga te isto tako nekoga ugostiti.

Jučer spremajući večeru, muž i ja smo dumali tko bi se odazvao iznenadnom pozivu da nam se pridruži. Na moj prijedlog jednog njegovog prijatelja, odgovorio je: „Ma neće ti on sad nigdi, gleda TV.“

„Aaa daaaj, pa mora bit netko tko bi doša, musaka s gljivama je vrh!“

Tako da meni padoše na pamet moji prijatelji. Poslah poruku već se pripremajući na odbijanac iz sličnih gore navedenih razloga, kadli iznenadiše me! Uskoro su bili na vratima i led je probijen. Ima nade za nas! :D Još da dođem do onih koje još nisam upoznala, di bi mi bio kraj.