... OPUSTI SE I UŽIVAJ U LETU

Ponekad pomislim da će me vrlička konjička staza dokusurit.

Otkad sam došla tapkam u mraku, nisam sigurna tko će koji dio obaviti niti što je nužni trošak, pa samo povlačim za rukav izvođače; već sam sama sebi dosadna.

I kao svi ostali poslovi u turističkoj, visi u zraku dok se nešto ne pokrene.

Te vrime je očajno, pothodnik u Podosoju pliva te ovaj ne može te onaj da bih konačno kad se sve posložilo, saznala za nepredviđeni trošak koji smo mislili ostaviti za iduću fazu. Čitaj: kad dobijemo nove pare od natječaja jer ove nisu ni približno dosta.

I tako, dođoše dva čovjeka što su zadužena za certificiranje konjičkih staza na međunarodnoj razini, potrpasmo se nas pet u vatrogasno vozilo i krenemo put Vinalića jer od Slanovca počinje staza i onda se grana i prema Gradini i izvoru Cetine.

Kako je okrenula bura, uopće mi se nije mililo izlaziti van, ali na pojedinim dijelovima na kojim dosad nisam bila morala sam, šta ću sritnica. Naravno da sam ispala noob jer ne poznam skoro pa ništa osim Vinalića (ali nisam odoljela da Ježevićaninu koji nas je vozio nabacim kako je Vinalić najbolje prošao u podjeli prirodnih ljepota – i posjetitelji su to potvrdili! Začudo, nije nabacio nikakvu kontru. Posve čudno :zubo:).

Begovac me najviše oduševio!

Pogled na snježnu Dinaru iznad Cetine me osvojio, točno mogu zamisliti kako ležim na travi i pjevušim ili piskaram.

Zanimljivi su mi bili i suputnici – spomenuti vozač kojega kočinom ne moš utrat u kuću. Kaže i smije se: „Nije da skitam; mogu ja i radit oko kuće, samo ne u njoj.“

Odgovorih: „Razumim u potpunosti. Ponekad se pitam kako bih funkcionirala u obitelji kad stalno letam okolo...“

Naravno da mi za uho uvijek zapnu neke začudne izjave, pa sam i ovaj put ubrala: „Svatko se najbolje snalazi u vlastitom neredu“ kad su 'snimaču staze' popadali papiri ispod sica, a vozač zaključio da je pametnije ne dirati ih. Bome dubokoumno. Samo ja bih počesto da netko drugi rješava moj nered, pa i ne snalazio se.

A certifikatori su bili dobar spoj – ultra pristojan gospodin i zezant savršeno se nadopunjuju.

Zdušno sam se smijala na provale i uživala, a kako sam generalno dosta opuštena, imadoh potrebu i njih upoznati sa činjenicom da je Vinalić moje selo (TM :D ). Ispalo je da se dosta dobro kužimo – i oni puno više cijene omanju kamenu kuću nego zgradurinu koja bolje pristaje Pantovčaku nego Zagori.

I onda kreće uobičajena runda pitanja: „A vi ste iz Zagreba?“ „Otkud tu?“ „Tko još s vama živi?“

Razlika je jedina u tome što su pitanja puno suptilnija, razmak između svakog je pozamašan, valjda da ne osjetim kao da zabadaju nos u moje stvari.

Samo ona tišina koja nastane nakon moga odgovora bude masu neugodnija od sustavnog zabadanja nosa.

Kao da kažu: „Evo minuta šutnje za Boženin život...“

I onda jučer uletim u razgovor o tome kako sam znala da trebam doći vamo.

A ono, nisam znala, ali sam se nadala i odlučila probati. Što je najgore što mi se moglo dogoditi? Smrzavanje eventualno. Prihvatila sam taj rizik.

Povratak u roku od dva tjedna bio bi bruka, al dobro; davno sam pođonila obraz.

Teško je i meni za shvatiti što je bilo drukčije, samo znam da kad sam stigla nisam imala onaj uobičajeni 'vinalićki osjećaj' – kao, stalno jedva čekam kad ću doći, a kad stignem, brojim dane do odlaska.

Ovaj put bila sam na miru.

Još mi je nevjerojatno da sam i dalje tu, da sve ovo gledam nekim drugim očima, ovaj put ne onim projektnim (na početku sam došla puna megalomanskih planova: sad ću ja povezati babe, dicu, ma sve ikad), već ih onako zapravo volim. I to najviše one o kojima su mi rekli najgore stvari. Dođe mi da ih zagrlim i kažem da će sve biti u najboljem redu, nitko od nas nije propao niti će.

Možete reći da sam luda, ali izgleda mi da se to primijeti s obzirom kako mi ljudi dolaze ususret i uzvraćaju jednakom mjerom. Zbilja je najbolje što mogu dati Vrlici upravo to – (o)smijeh i 'Sve će biti u redu...'.