OVISITI O TUĐOJ POMOĆI

Nastavak na prethodni post: zazivam samodavanje, a ispada da se uvijek meni ljudi daju :D

(U zadnje vrijeme stalno me brat na to podsjeća, ističući koliko mi pomaže uz zabezeknutost zašto isto rade i drugi oko mene, koji ipak nemaju zašto osjećati rodbinsku odgovornost prema meni.)

Vjerojatno zato što se dovodim u takve situacije gdje ispadne ako mi netko ne pomogne, bit će čupavo. Ne padne svakome na pamet otići živjeti sam u drugu državu, na selo bez posla, bez vještina kako preživjeti u divljini, tipa kako naložiti vatru i nacijepati drva, brinuti se za vrt, životinje i slično. Kad spaziš takvu pomaknutu individuu, štaš od nje, vidiš da je moguće da će krepucnit' bez tvoje pomoći.

Iskreno, mislim da je to glavni razlog.

Jer vjerujem da su ljudi u dubini duše dobri, kakve god gluposti radili, i imaju potrebu pobrinuti se za nezaštićena i slabašna stvorenja koja im se nađu na putu.

Drugi razlog nije manje bitan – ja konkretno sam jedna divna osobica.

Možete se smijati ili zgražati, evo ja sama se svaki put smijem kad to izgovorim, ali istovremeno baš to i mislim. Zanimljiva sam, i sama spremna drugima pomoći, razgovorljiva (iako nekad i prebritka na jeziku jer mi mozak brzo radi i volim ispast' baja u svakoj prilici), pa odmah unosim živost gdje god stignem. Pa naravno da je ljudima u mojoj okolini u cilju da me zadrže, bez lažne skromnosti.

ALI! Ne mislim da sam ja jedina takva.

Smatram da svi imaju tu dozu čudnosti ili, ljepše rečeno, jedinstvenosti koja bi zasjala i privukla određeni fun club ljudi koji bi im gravitirali. Time bi zasigurno međusobnim utjecajem pomaknuli planine! Pri tome ne mislim na produktivnost i biznis, već na divotu življenja kao takvog.

Primjerice, prošle godine u rujnu shvatila sam da više nemam vremena za prekomjerno druškanje kao dotad, pa sam ga ograničila na vikende. Ali to me nije spriječilo da pozovem na kavu curu koja mi se ful svidjela zbog svog zapanjujućeg uma. Shvatih da želim čuti više od takve osobe i odmah sam prekršila svoju odluku; smatrala sam to vrijednim. Nastavile smo se družiti, pa mi je kasnije rekla da sam je inspirirala da nakon posla ostane na praznom parkiralištu i pjeva. Nije ni sama znala da to postoji kao mogućnost dok nije čula za moje koncerte po kvartu.

Vjerojatno vam se ovo čini trknutim, ali osjećaj slobode koji doživite kad se prestanete obazirati na tuđe poglede i komentare, nešto je neprocjenjivo. Iz toga se rađa inspiracija, jakost, povjerenje da ono što jeste je dobro i dovoljno, da se ne trebate suzbijati da budete prihvatljivi. Jer što onda ako niste? Kad volite ono što jeste, baš vas briga voli li to isto netko drugi.

Zaključak: ne očekujte od drugih ništa, krenite sami znajući da je dovoljno to što jeste i imate, a kada ne bude, drugi će nadoknaditi, bez brige. Ionako ne možete sve imati pod kontrolom; zašto se onda ne propustiti drugome u ruke?

P. S. Na slici je radni odred - ekipa koja mi je došla opiturat škure i vrata u plavo jer mi se tako svidjelo, u zamjenu za druženje sa mnom u Vinaliću.