PALE SAM NA SVIJETU TRAŽI DRUŠTVO

Spremam se za noćni bus kući (sad mislim na Vinalić), majka opet priprema kišobran i lamentira kako svaki put uzmem jedan i ne vratim. Odgovaram kroz kes: „Šta ću ja kad svaki put kad idem nebo plače!“

Ignorira komentar i priča za kišobran: „Ajde za ovaj nije greda.“ Bi će da je neki polovni dala ovaj put.

Brat se smijući nadovezuje: „Nije greda, ali da se spominit!“

Hića je, pa nisam stigla odmah zapisati u svoju riznicu bravura, ali sjetih se njegove izjave dok sam pričala s prijom o njezinoj obiteljskoj situaciji. Žali se kako nemaju naviku razgovarati i družiti se jer to nisu radili ni u njenom djetinjstvu.

Nadovezale smo se u razgovoru i na prijateljske odnose i došle do istog zaključka: ako se u odnos ne ulaže vrijeme i volja za druženje, odumrijet će, ma kolika bila naklonost koja nas ispočetka povezivala.

A zanimljivo je kako uvijek primijetimo kad druga strana šteka, ali ne i kad smo sami odgovorni za polagani razlaz. Najlakše je reći: „Ljudi oko mene su hladni, nitko se ne želi družiti...“

A tko se zapita: 'Jesam li ja čime doprinio da se više ne družimo?

Kad sam se ja zadnji put nekome prvi javio, pitao za zdravlje?'

Kad sam bila u Zagrebu kod svojih krajem ožujka, brat mi je spočitao da je došao kući kako bismo se podružili, a mene nema. Otkud sam ja znala da ti je to na pameti, nismo nikad dosad tako.

I onda shvatim što se promijenilo.

Shvatio je da mi započinje druga etapa života, da kao udana žena vjerojatno neću često dolaziti k njima. A, bez lažne skromnosti, dosta sam zanimljiva osobica. Plus, uvijek se mogu zgražati nad mojim načinom života i ironizirati naš odnos ili okolinu što nam je obiteljska specijalnost. Kad smo u tandemu, vrhunski smo.

To mi je u biti najjače – nadmudrivanje, sprdanje, ali i otvorenost za saslušati drugoga kad dođe stani pani.

Tako sam se ja burazu žalila dok me vozio na bus: „Znaš, ja se pomalo pribojavam da će ovaj pir bit totalni fijasko...“

„Zašto bi bio kad nemate nikakva očekivanja?“

„Kako misliš?“

„Pa nemate onaj dosadni protokol po kojem je svaka svadba ista. Čekaš da stariji odu oko ponoći da se moš stvarno zabavit. Tad ti više nije ni bitno šta se događa jer si popio dovoljno.“

Smijemo se na to i pita me kad sam računala da oni moraju doć.

„A šta da ti kažem, sam vidi. Mater mi kaže da ona ne misli ranije dolazit. Šta će, ona je gost. Al zato tetka reče da može tjedan ranije. Predstavit ću nju ko mater!“

Smijem se i ja sad prisjećajući se njezine reakcije kad sam donijela pozivnicu.

Donosi šampanjac, ja govorim „De ne moraš načimat, ionako nisam ljubitelj.“

„Šta me briga jesi ljubitelj ili nisi, udaješ mi se prvi put!“

Odvalila je: „Šta, kolko ti puta očekuješ da ću se ja udavat?! Pet-šest? Okej, onda četvrti put kad dođem, više nema šampanjca!“

Dojma sam da ljudi danas puno očekuju od drugih oko sebe, ali ne vide da i oni u svim tim odnosima imaju svoju ulogu. Što uložiš, to ti se na kraju i vrati. Možda okolnim putovima pa ni ne primijetiš. Tome i služi autorefleksija, kužiš, ne? :D

P. S. Foto je s jednog dječjeg rođendana, oba moja brata su na njoj. Iste face i danas, samo s bradom!