PEĆINSKI LJUDI NEĆE VANKA

Zabavljam se već tjedan dana vlastitom izjavom mužu: „Da si ti prvi čovik, mi nikad ne bi izašli iz pećine!“

Ponavljam je gdje god stignem, ne poluči uvijek isti efekt, ali mene i dalje zabavlja, pa me ne briga za efekt.

Da pojasnim: skoro smo dva mjeseca bez vozila jer je i muž sa svojim autom imao nezgodu i sad ga se zbog starosti ne isplati popravljati. Problem je što je on jako prilagodljiv čovjek i ispada kao da mu auto više ni ne fali.

Prije nego sam pošla na put priprijetila sam mu se da ću sama kupit Fiću iz '78. za 300 eura ako me ne dočeka auto kad se vratim. Već sam sličnu stvar napravila, pa se zna da ne prijetim uprazno.

Drugu opciju sam već prije obznanila – možemo se preseliti u planinu, pa uopće neće biti potrebe za vozilom. Samo bih morala sredit da me neki svećenik prati radi mise i ispovijedi :D Vjerojatno bi se i takav našao, kojemu je dosta i grada i ljudi.

Samo eto muž nije ipak toliki ekstrem, tako da i dalje traži auto.

Znajući s kim imam posla, bila sam nažalost svjesna da od auta do 6.8. neće biti ništa, pogotovo zato što se organizira proslava Oluje na izvoru Cetine. Tako je i bilo. Potraga se protegla i dalje, možda joj se danas bliži kraj, ali ne vjerujem dok ne vidim!

Zašto ovo sve spominjem, pitate se.

Pa zato što sam jutros opet slušala Šibalića.

(Ovo je srećom bila lažna vijest. Može on i u Zadru tj. Arbanasima biti vojskovođa!)

Već ga spominjah. On je salezijanac kojega sam zapratila 2020. početkom korone. Svaku večer prenosila se misa s Knežije gdje je tada bio, a on je imao propovijedi kao da promatra moj život i slaže ih baš za mene. Čak sam ih par transkribirala od riječi do riječi. :zubo: Lagano sam ga prestala pratiti kad sam krenula raditi i dočepala se auta, pa sam mogla na misu uživo.

Propuštanje nedjeljne mise pretprošli vikend ponukalo me da vratim Šibu u dnevnu rutinu. Makar propovijed ako ne stignem na prijenos mise. Već sam prošli tjedan imala opet isti dojam – on kao da specijalno za mene priča!

I tako ja jutros pripremam ručak, upalim Novu Evu i odlučim poslušati njegovu nedjeljnu 'prediku'.

Već danima mi i tako odzvanja Isusovo: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“

I ja sam kao Petar krenula prema njemu po vodi, a sad stalno gledam u valove i bojim se da ću potonuti. Sumnjam u ono što sam uvjerena – da trenutno Bog želi da pišem i da je to moj posao i poslanje, što znači da će providit i novce kada zatreba ako Mu budem poslušna. Ono – „Tražite Kraljevstvo nebesko i sve ostalo će vam biti nadodano.“ Sramota me bila dosad izreći takvu ludost jer za većinu ljudi oko mene ovo je samo moje palamuđenje i razbibriga od koje nema ništa konkretno, ni utjecaja na druge niti para.

Drugi val koji me ruši jest razmišljanje o djeci.

Tijekom prve godine braka bakćali smo se s mojim zdravstvenim problemima i sad je kao vrijeme za bebu. Čak sam usred svega toga uvidjela da je želim. Do zavrzlama sa zdravljem više sam strahovala da ću postati majka nego da neću jer oko sebe i nisam imala neke primjere majčinstva koji su mi budili želju da sama postanem jedna od tih paćenica.

U djetinjstvu sam mislila da je moja majka najgore prošla s obzirom koliko je morala raditi za nas, ali ovi noviji primjeri svrgnuli su je s trona. Brate, ona je čak i imala život pokraj nas, a i bila je borbena. Nisi kod nje čuo neka cviljenja. Kad joj prikipi, pošalje nas u rodni kraj, ode spavat i sutra jovo nanovo. Znači, uvik može gore od najgoreg :D

Ali nije to jedini problem koji me muči u vezi djece.

Gledajući različite obitelji oko sebe počela sam razmišljati i o tome zašto donositi djecu na ovaj svijet ako su predodređeni za glup i dosadan život. Naravno, usto postoji realna mogućnost da još postanu đubrad ili da pomanitaju uz utjecaj današnjih gender ideologija i sličnih ludosti, ali ta opasnost mi se ipak čini udaljenijom.

Da pojasnim kako me ne biste kamenovali: moj pojam glupog i dosadnog jest briga za materijalno i komfor umjesto za ono veće od sebe.

Npr. danas roditelji i bližnji ne potiču dijete koje odluči živjeti s curom/ momkom prije braka da se vjenča, već ga sputavaju zato što se brinu od čega će živjeti samo nezaštićeno. Nema veze što odavno zarađuje i ima preko 25 godina. Ako si nisi osigurao stan, auto i vikendicu, nisi za samostalan život ni za brak, jel.

Ili ako kome, ne daj Bože, propadne brak, više se ni ne priča o opciji pomirbe, već odmah kreću savjeti 'nađi drugog da ne budeš sam(a)'. i to sve gledam i slušam od ljudi koje vidim u crkvi svake nedjelje i/ili s krunicom u rukama i Bogom na ustima. Iz toga zaključujem da roditelji danas odgajaju djecu da se konzerviraju, a ne da se daju za ono što smatraju najbitnijim.

Slušajući i gledajući takve primjere svojedobno sam zavapila Bogu da mi ni ne dade dicu ako će ispasti takvi papci bez ikakva korijena u Njemu. Počelo mi se činiti da se ni neću moći boriti protiv takve okoline (na ovoj kugli zemaljskoj više-manje svaka je postala takva; ne odnosi se samo na Vrliku), pa bolje da me ta cijela priča u potpunosti zaobiđe.

S tim mislima slušam Šibu.

„Zato nas Bog voli vidjeti nesigurne. Jer kad smo nesigurni, kad možemo reć 'Ja ne mogu svojim snagama.' Onda možeš reć 'Pa dobro, čijim ćeš to snagama napraviti?' Ljudi u tim trenucima počinju tražiti svakakve snage. I ovoga svijeta, a nažalost i s one druge strane okrenut se svijetu koji nije od Boga. (…)

Gdje Bog od mene očekuje da iskoračim? Ne u bespuća zla, već na područje kušnje gdje ću biti nesiguran. Gdje neću biti nekakav pećinski čovjek u svojoj maloj tamnoj rupi na sigurnom, već… ajde vanka.“ I onda živi s Isusovim riječima: 'Samo hrabro, ja sam s vama!'

Čim je spomenuo pećinu, pozornost mi se izoštrila.

A onda je slijedilo ovo: „Ja vjerujem pogotovo kad ljudi imaju djecu, stanu i pitaju 'Pa na kakav svijet ja donosim ovu djecu? Kako ću ih podić?' To su vam te nesigurnosti koje se rađaju. Lakše bi bilo ne imati djecu, lakše bi bilo ne stupiti u brak. Lakše bi bilo ne biti kršćanin. Ali kad si rekao 'Ja sam kršćanin.' onda vam dolaze ovakva pitanja. I onda kažeš: 'Ne znam.'

Moja mama je rodila nas desetoro. I kad sam je pitao: 'Kako ste nas vi podigli, ti i tata?' odgovorila je: 'Ne znam. Ne znam kako.'

Evo, Evanđelje daje odgovor kako.

'U Tebe se, Gospodine, uzdam.' “

(Citirano je oko 22. minute.)