'PRAVO DIVLJA' - ŠTO TO UOPĆE ZNAČI?

“Ti si pravo divlja!”: usklikne moja majka dok pijuckamo jutarnju kavu.

Ja u šoku – “Otkud sad to?!”

“Pa ko da ti nisi znala da moraš na pir, mogla si si naći haljinu davnih dana. Kako je ona ovu našla priko interneta!”

Opravdavam se – “Vidiš da je korona, mislila sam da neće biti ništa od toga…”

A zapravo ima žena pravo. Kad sam kod prije isprobala ovu tamnoljubičastu ‘koja se vrti’ (obožavam takve haljine, ko stvorene za ples!) pomislila sam: ‘Zašto si dosad nisam kupila haljinu ovoga kroja, a tako mi dobro stoji?!’ Odgovor je: mrzim shopping, a očito i traženje robe po internetu.

Podsjetilo me i na prošlogodišnju ćakulu s prijom kad me došla posjetiti u Vinalić jer mi je rekla to isto – “Pa ti si skroz divlja!” Koliko god mi imponira jer mi se sviđa nesputanost, iznenadnost koja me pokreće, opet mi dade misliti je li to dobar način ophođenja prema životu.

Ona je to izrekla jer je uočila uzorak – I kuća u Zagrebu i u Vinaliću imale su nešto zajedničko: izgledale su kao da su samo privremeno naseljene.

“Kao da ti kofer stoji kraj vrata, samo gledam kad ćeš ustati i otići!”

Ta izjava me ponukala da se uhvatim gletanja i krečenja, kasnije i pituranja stolarije.

Htjela sam se privezati za Vinalić jer sam odlučila ostati, makar se ostanak svodio na svega četiri mjeseca (bio je lipanj 2020., a domet mi je bila Ružarica, jel). Bi’ će da sam htjela biti normalna, a normalno je da se negdje ugnijezdiš.

A sada gledam sobu, vlaga je već opet probila zid do vrta. Džabe sam krečila – doslovno.

Naravno da onda zaključim kako zbilja ništa nije trajno i da privezivanje nije ni bilo potrebno. Pustinjak mogu biti bilo gdje, čak I u metropoli većoj od Zagreba, a ionako sam samo na proputovanju.

Dakle, nisam utekla, samo sam otišla i nigdje se neću zadržavati.

A to da se moram vratiti… Mora se pišat i srat i umrit.

P. S. Dok sam rješavala financije za TZ i promišljala o maminoj i srodnim izjavama, slušah Extra TV. Dobar ritam mi je privukao pozornost, pa sam izguglala stvar i pustila je na repeat. U jednom trenutku pogledah i spot.

Kako moćno! Gledam tu zadnju scenu i vidim sebe na Velikoj strani iznad Cetine. Nema boljeg osjećaja nego popeti se tamo i stresti sve sa sebe, početi ispočetka uvijek iznova, što god da se dogodilo netom prije.