PRAVOSLAVNE GREŠKE

Da samo znate koliko puta dnevno pomislim da sam u nekoj komediji Charlija Chaplina ili barem crtiću!

Današnji dan nije iznimka, Božemiprosti.

(Ovo me toliko oduševilo da idem preko reda, moram ovo odma' nama' napisat' i objavit', čak sam i dnevnu šetnju i meditaciju nakon posla zanemarila ovoga puta.)

Jučer sam provela dan na terenu u Drnišu i na Promini (Kako sam ukenjala lipe čizme je sasvim neka druga štorija. Nadajmo se da stoji ona mudra komšinice iz Kijeva, sleš Sinja – da voda očisti sve osim pogana jezika.), pa sam se bakćala s administracijom do podneva. Poglavito traženjem najpovoljnije ponude za tisak natpisa na turističku signalizaciju aka table. To odgađam maltene otkad sam došla, pa sam danas pomislila: izvoli to napravi za pokoru, ne moš samo guštat po Zagori.

Odaslala ja zahtjev za ponude, nadajući se da me neće pitati odmah koje točno table i njihovu dokumentaciju jer ih ima četrdesetak i ne znam ni ja više koje su čitave, a kamoli kako da im objasnim gdje su. I obznanila kolegici da idem nabacit đir po Vrlici jer ne možem više (naravno da sam uspjela ući i u raspravu s prijateljicama oko generaliziranja – svi su Srbi ovakvi, mi smo onakvi, tako da mi je bila puna glava svega). Kako volim besciljne šetnje, krenula sam prema crkvi Gospe Ružarice, ali nisam bila načisto gdje ću iz tog pravca. Tu sretoh okupljene lokalce, među njima i meni dva poznata momka, pa sam stala da zero proćakulam. S jednim od njih surađujem na manifestacijama, taman mi dobro dođe da se dogovorim za iduću vizitaciju terena.

Pričajući s njima, zaključih da mi je najbolje proći ulicom Milana Begovića jer je tamo navodno kuća koja je spomenik kulture, pa možda naiđem i na nju, poslikam i spojim ugodno s korisnim. Taman na početku ulice ugledam popa, pozdravimo se i nastavimo svatko svojim putem. Nisam ni zakoračila kad mi u glavi bljesne jučerašnja scena: kolegica iz Drniša govori kako je pravoslavna crkva nažalost zaključana, pa je ne možemo obići, a ja odgovaram: „Ništa zato, još ni vrličku nisam vidjela iznutra, pa si mogu oprostiti da ne vidim vašu.“ Na što ona meni odgovara: „Eto, nisi imala vremena.“ Htjedoh se opravdati da ne znam tko ima ključ jer pop nije u Vrlici, ali onda si priznah - Ženo, nisi nikoga ni pitala, ako ćemo pravo. I bi mi neugodno.

Zapravo nisam tu crkvu vidjela do 2018. ni izvana. Tad su baba i stric umrli, pa smo imali lufta prije jedne mise zadušnice. Kad sam pitala za smjer i obznanila da želim vidjeti gdje je pravoslavna crkva, svi se zgranuše. „Pa di ćeš, šta ćeš, daleko ti je to, neš se stić vratit prije mise, bla bla“... Rekoh ako vidim da ne stignem, okrenut ću se i vratiti. Nisam se pošteno ni zalaufala kad ono crkva ispred mene. Tad još nije bila obnovljena, ali svidjela mi se. Čim je kamena, obnevidim od dragosti. Bila je zaključana, pa sam je samo naokolo obišla.

Tako da sam se udaljavala od popa i razmišljala u sebi: „Tuko jedna, eto propustila si priliku!“ I gruntam si od 1 do 10 koliko je čudno vratiti se i pitati ga ima li ključ. Rekoh sama sebi: „Vjerojatno 10.“ I s nekom grižnjom savjesti jer opet uočih kako me obziri sapinju nastavih dalje. Da udaljim taj bljutav osjećaj, nazvala sam drugog suradnika i špotala ga da loše surađuje. U biti nisam bila ni svjesna da sam po automatizmu krenula do pravoslavne crkve. Pričajući sam napravila krug, povukla kvaku na vratima nadajući se da je ipak otvorena. Nije bila, ali uto začuh zvuk motora auta, okrenem se, kad ono pop! Brzo sam poklopila slušalicu i pitala ima li ključ. Naravno da je imao! I bio spreman otvoriti i pokazati mi unutrašnjost.

Zbog cijelog tog mog unutarnjeg monologa, tako sam bila sretna da prilika ipak nije bila izgubljena iako sam ja tuka da se nisam ni mogla nadati kako ću dobiti više od toga! A dobila sam.

Znači; monah Jovan je le-gen-da! Saznala sam da je sedam godina živio u Beogradu i da ga gužva i „haos“ grada začas uvuku u svoj žrvanj, da je rodom iz Knina, da od 2004. živi u Dragoviću, oduševljen je vrličkim krajem i žao mu je da odumire te da ne pravi razlike između pravoslavaca i katolika, da mu čak potonji i više dolaze jer od Civljana do Sinja nema više od 140 pravoslavaca. A on nema problem u ime kršćanske ljubavi i milosrđa primiti bilo koga. I on vam je ko ja: nešto ga asocira na nekog njegovog prijatelja, rođaka i odmah podijeli sa sugovornikom tu crticu koje se sjetio. Eh što volim takve ljude! A to nikad nisu priče: „Nu onoga debila!“ (Istinabog, i on prepričavajući oslovi osobu o kojoj priča s „Idiote“, ali kad čuješ nastavak shvatiš da je to rekao s tolikom nježnošću da ne možeš ni pomisliti kako ne voli osobu koju spominje. Nešto ko kad ja sama sebi kažem 'tuko'. :D Ma ne moraš ni čuti nastavak priče, vidi mu se na faci s kojim etosom priča.)

Napričali se mi toliko da je čovjek rekao kako mu je već neugodno što me nije pozvao u župni dvor na kavu, ali kako su me table i dalje čekale, rekoh morat ćemo drugi put. „Kad navratite u Vinalić, dođite do mene. Moja su vrata svima otvorena, ali malo tko to koristi.“ Reče na to: „Velika je stvar što je uopće tako. Hvala na pozivu.“ A meni milo oko srca! Došla do turističke, skontala da sam zaboravila ključeve, a kolegica ošla na brzinu nešto obaviti, pa sam iskoristila priliku da se javim priji koja me moli da joj prepričavam ovakve događaje. Snimim joj se ja sva razdragana i blebnem: „Kakve pravoslavce srećem jedino logično je da se udam za jednoga!“ Odvalile se mi smijati, još i krivo pospojila Medu iz Kosora za jednog lika iz zajedničke prošlosti kojeg sam i zaboravila i u tom raspoloženju javim se na telefon čovjeku koji radi turističke table. U toku razgovora sjetim se da sam primijetila pravopisne greške i idem mu to napomenuti jer ih ovoga puta želim ispraviti (ponosni grammer nazi ovdje!) i umjesto pravopisne iz mojih usta izleti – pogađate – pravoslavne. Eeee kad smo kolegica i ja zavarile! Čovjeku nije bilo jasno, pa sam se kroz smijeh ispričala i požurila završiti razgovor.