PRO DEO ET PATRIA

Prije dvadesetak godina odrastala je jedna naivna djevojčura u još mlađoj državi. Nije se puno brinula oko dobrobiti prostora i ljudi među kojima se zatekla, već je mislila kako će se sve to srediti samo od sebe dok ona završi faks. Dakle, u roku od nekih petnaest godina. Da, već s desetak godina znala je da će ga završiti. Knjiga joj je uvijek išla od ruke, pa ništa drugo nije ni probala. Sve u svemu, neutemeljeno dosta optimistična osobica.

Takav pogled na vlastiti život i domovinu joj narušio je odlazak na fakultet.

Iznenada, to više nije bio ulazak u slobodu od nametnutih obveza poput matematike, već još silovitije porobljavanje. Tu je djevojčura postala miš koji gleda samo gdje je rupa da se spasi. Kakvo domoljublje, kakvi bakrači.

I onda se nešto promijenilo!

Fakultet zbilja jest završila, konstantno jaučući, ali jest.

Našla je i rupu, sklonila se.

Ali nekoliko mjeseci zatim pogleda oko sebe, prezre rupu i reče: „Kakvo je ovo sranje, pa meni je dosadno!“

Odjednom, sigurnost i mir više nisu bili nimalo važni, već život punim plućima. Što god to značilo. Taj dio trebalo je otkriti. I dalje domovina tu nije bila naročito bitna. Jasno je bilo da su stvari pošle jako ukrivo, ali tko je ona da sad to mijenja. Treba osmisliti vlastiti život koji bi mogao nepovratno zaći u besmisao i, najgore od svega, dosadu.

Ali ne ide pa ne ide.

Proba raditi za neki viši cilj – dosadi i to. Ljudi su naporni, cilj nije ni jasan, načini ostvarenja još manje; tako pobježe ona opet. Više puta :zubo:

Zatim se zanese idejom odlaska u državu gdje su ljudi srčani, ginu za ideale. Mogla bi i ona s njima, zašto ne. Ali ubrzo postaje jasno da to nije to. Nju ipak boli ova jadna država gdje je zadesilo da se rodi. I da životari, očito. Tu nitko više neće uzeti oružje i reći „Evo sve za Hrvatsku!“ Shvaća da to nije ni njezin zadatak. Valjda se mora pomiriti s tim da je među miševima. Ali kako kad ih prezire?

Danas, nekih četiri godine kasnije sluša pjesme o kardinalu Stepincu i klikne joj: 'Pa i ja sam plod njegova mučeništva! I mučeništva svih Hrvata koji su dali život, mladost, bližnje, svoje domove da bi ona nastala.'

Bilo ih je. Da nije, devedesetprve ne bismo ni postali samostalni.

Da nije tih molitava i žrtava, možda bi djevojčura i sad kao ženetina bila miš.

I tko kaže da njihova moć završava tu?

Zapravo je zanimljivo iščekivati iduću transformaciju iz miša u Čovjeka!