PROBOJ U CETINSKU KRAJINU

Već mjesecima u mojoj sobi stoji zalijepljena karta Cetinske krajine (malo i šire).

U naletu nadobudnosti skovala sam plan – odsad nadalje obilazit ću okolna mjesta i širiti horizonte. Nekome tko putuje na sve strane svijeta može se činiti blesavim posjećivati mjestašca gdje nema skoro ničeg, u krugu od pedeset kilometara, ali mogu vam reći da ovdje svemir istovremeno bude iznimno malen i ogroman.

Što hoću reći?

Ispada da sve možeš naći u svom selu, da ne kažem u dvorištu, pa tako ima ljudi koji, i zbog nedostatka prijevoza, ali i komocije – jer zbilja skoro pa da nemaju potrebe napustiti 50 metara oko kuće, ne idu ni do susjednog komšiluka ili Vrlike, kamoli ajmo reć do Bitelića. I ja sam bila u toj skupini dok nisam provozala. Bolje rečeno, dobila vozačku. (Vozila sam i prije, jel.)

Toliko sam je čekala da sam mislila kako ću odmah krenuti svuda naokolo, a zapravo sam opet bila samo na relaciji Knin – Vrlika – Sinj. Ograničena kao balkon, šta bi moj Jozo reka. :D

Barijeru je probio poziv prijateljice u Vojnić Sinjski. Kad sam se vratila iz Zagreba nakon Božića, odlučila sam ga prihvatiti i odvesti se do nje. To mi je dotad bila najduža relacija, pa sam malo i brinula, pogotovo jer su mislili da neću stići na misu gdje smo se dogovorili naći. Na kraju sam ja stigla prije njih!

Prije ručka prošli smo selom, nas šestero: prijatelji sa svoje dvije curice i Bigi, pas koji je moju priju riješio straha od svoje vrste. Mlađa je inzistirala da je se gura na biciklu na akumulator kad bi isti trokirao, a ja sam se samo keljila jer je njezina suverenost u naređivanju bila neprocjenjiva. Svašta se od djece da naučiti!

Kod njihovog zaseoka je crkva svete Klare, pa nam je to bio cilj šetnje. Malena kamena, tipična za ove krajeve, otvara se za blagdan svetice zaštitnice, pa smo je samo okružili.

Druženje je bilo jako ugodno, osim što sam opet otišla natovarena njihovim proizvodima, pa me je bilo bruka. Osjećala sam se kao da se vraćam iz shoppinga. Umirili su me jedino obećanjem da idući put svi dolaze k meni, da ih mogu dočekati kako spada.

Tad mi je pala na um velebna ideja!

Zašto bih bila ograničena na crkve u Vrlici i Ježeviću nedjeljom kad mi to može biti idealan razlog da obiđem ostala mjestašca. Mislila sam početi s Maljkovom jer mi je najbliže, ali u 9 sati mi je bilo prerano ići jer sam morala i oprati kosu, a to se oduži. Iduća štacija je Potravlje.

Već prije su me te table zbunjivale, nisam bila sigurna gdje skrenuti u selo, pa sam nasumično odabrala. Vijugava ceste me dovela do prve oznake koja bi imala ikakve veze s crkvom, a to je župni ured. Skrenuh desno uzbrdo, a na vrhu uvidjeh da sam ušla na nečije imanje i da tu crkve nema. Pitam čovjeka koji je radio u dvorištu, reče da sam trebala nastaviti ravno cestom još kilometar. Sve bi to bilo dobro da nisam bila nesposobna okrenuti se, pa je sritnjak odlučio preuzeti volan. Šta će od mene.

Kiša lije kao iz kabla i mislim se, a to i izgovaram pred njim: „Ne shvaćam otkud mi da ja ovo mogu, pa okolo sama istražujem.“ Srećom, čim sam našla crkvu, zaboravila sam na eksces i ušla. Ogledala sam se oko sebe i razmišljala kako je ovdje nekako toplo, blizu čovjeku. Toliko sam bila pod dojmom da sam se nemalo iznenadila kad sam shvatila da je već kraj. Moram priznati da to nikad u životu nisam pomislila tijekom mise.

Zaustavila sam se još na blagoslovu kod križa u dvorištu jer su obilježavali Dan oslobođenja Potravlja i mislila se hoću li ikome uletiti ili neću. Uočih jednu ženu s djevojkom kraj sebe koja nije poletila prema izlazu, pa sam je odlučila upitati po čemu je Potravlje poznato. Nasmijala se s nelagodom: „Kud baš mene, nisam ja odavde...“

„A odakle ste?“

„Iz Kaštela.“

Uto dođe svećenik, ona ga pozdravlja i upitam isto pitanje njega. Pokaže mi prema tvrđavi. Mislim se ja 'nisam na to mislila' (valjda sam jedini turistički djelatnik kojega lokaliteti naročito ne zanimaju), kad se odjednom pojaviše dvije bakice, smiju se i jedna kaže: „Ko se ikad mislio po čemu je Potravlje poznato!“ Pa su krenule nabrajati hranu tipičnu za Zagoru, peku. Dok je jedna od njih ispravljala žice moga kišobrana što su se izvitoperile na vjetru, druga je uskliknula: „Po magarcu!“

Već sam očekivala magarca kao jedinku. Shvatih da sam se prevarila kad je na moje pitanje 'koji' odgovorila: „Kako koji? Znaš šta je magarac?“

Smijući se odgovorila sam da znam. I krene ona: „Ako misliš, mala, u Potravlje, moraš molit magarca za zdravlje!“Odmah sam pomislila 'Pitam se imaju li sada uopće magaraca.'

U dobrom raspoloženju pozdravih svoje sugovornice i zaputih se prema kući s osjećajem da sam upravo proširila svoj svemir.