top of page

PROPALA BI AMERIKA

Kad me asocijacije krenu salijetati danima, znam da je vrijeme da krenem pisati.

Ovaj tjedan bio je plodonosan što se toga tiče, možda najviše zbog njegova vrhunca – izleta Cetinskom krajinom. Cilj nam je bio Grab zbog mlinica. Do Radmanovih nam se ipak nije dalo jer je predaleko, a odavno ne lovismo izvore, pa smo se za drugu godišnjicu odlučili počastiti čak trima – Grabom, Rudom i Kosincom.

Moram priznati da sam prvi put pomislila da je negdje ljepše nego u Vinaliću, a to čudo se dogodilo kad smo prošetali Grabom. Život sela se odvija uz rijeku, tj. njezine izvore i sve je istovremeno pitomo i divlje, netaknuto, a to mi je odrednica za rangiranje mjesta s obzirom na privlačnost za boravak.

 


ree

Prva štacija bila nam je jedina funkcionalna mlinica, ona Samardžićeva.

Muž zna dvojicu braće koji je drže, dočekao nas je treći, vidno obradovan što je dobio društvo. Obavijestio nas da je tu sniman spot Petra Graše Amerika (zato mi je izgledalo poznato!) i Ero s onoga svijeta 70-ih, a zatim nam opisao mlinarski život u Grabu kroz desetljeća koja pamti.

 

 „Kako smo bili uz vodu i imali mlin, nismo bili gladni. Ovi iz brda su se snašli bolje od nas, s Tijarice pootvarali restorane u Njemačkoj. I neka su, tribalo je i njima živit. A moj ćaća je bio pošten, dava i džabe brašno onima koji nisu imali kako kupit. Moga je tim novcima tada kupit pola Splita, al šta ćeš. Nije se mislio o tome. Evo ovi Tripale, posuđivali novce pa se sakrivali taj dan kad su im ljudi došli vratit da bi mogli reć da su zakasnili i u to ime im uzet zemlju. Ali isto su svi propali. Na kraju svak prođe onako kako je radio.“

 

Ova zadnja rečenica povezala je u cjelinu ostale događaje tjedna i dala mi za misliti.

Prvo, nekidan smo imali bliski susret sa čobanskim psima. Odlučismo otići na svoju uobičajeno rutu, ali ranije nego obično, pa smo susreli stado ovaca. Čoban je bio pokraj, ali nije ga tangiralo što psi lajući trče prema nama. Kad je muža jedan od njih ugrizao, samo je rekao: „Neće.“

„I to šta neće, ugriza me! Opozovi ga!“

 

Nakon toga je nastavio s tiradom o čobanima – svi su isti, misle da su vlasnici svemira, ne moš više ni šetat bez pištolja, šta da su tebe raskomadali…

Netom prije sam se prisjetila jedne propovijedi u Trnovčici kad je naš pater iznio glavnu boljku hrvatskog naroda, a to je korupcija. Toliko smo srasli s njom da je uopće ne smatramo problemom, kamoli grijehom. Završio je potpuno smireno rečenicom: „Bojim se da ćemo zbog toga što se ni ne kajemo završiti u paklu.“

To su bile jedne od najpotresnijih riječi koje sam u životu čula. Idući susret me zadržao u takvim mislima.

 

Na povratku smo ugledali šleper kako se zaokreće na minijaturnom mostiću. Bijasmo uvjereni da neće uspjeti, ali nas je sustigao par desetaka metara dalje.

„Zatvorili su D1 cestu kod Vrlike, kuda sad mogu proći?“ pita vozač u čudu.

Ne znamo ni mi može li opet izaći na drugom kraju kod Podosoja ili mora ići na Dabar. S tim da su sve uličice u Vinaliću preuske da se okrene prema Dabru. Ipak je i to nekako izmanevrirao, pa smo mu poželjeli sreću. Očito će mu trebati.

 

Ta situacija nas je ponukala da ispitamo problematiku – hoćemo li mi uopće moći proći do Sinja i Knina preko D1 te koliko će ova blokada trajati. Čak je i ulazak u Vrliku pod upitnikom s obzirom da je između sela i nje spomenuta cesta.

Ispada da će trajati cijelo ljeto – do 30. rujna i svi smo upućeni na alternativne pravce, s tim da velika vozila moraju ići na Drniš i Muć da bi se nekako dokopali Sinja i Splita.

 

„Eto kako oni peru novce! Rade kružni tok u misto koje nema ni iljadu ljudi i di se nitko nikad ni nije sudario. I onda to razvuču tijekom cile sezone.“

„Pa nije to samo sezona. Sigurno ne bi dovršili taj posa u misec dana, već će bar godinu guslat na tih pet kilometara na kojima rade. Jesmo li mi jesenas išli u Split i tad je već bio zatvoren onaj tunel, a do dan-danas ga nisu dovršili? Neće oni sebi izbijat posa iz ruku!“ odgovaram ja.

 

„I šta sad? Kako će turisti doć vamo ovoga lita? Jedino priko Svilaje!“

„Ko da ikoga briga. Nije ih briga za primorska mista, a ne za ovo slipo crivo. Vidiš da se po ciloj Hrvatskoj radi po cestama.“ kažem gledajući izvještaj HAK-a. „Uostalom, ko da će se itko žalit. Da im izađe 50 ljudi na cestu, mislili bi se kako što prije to riješit. Ovako, s noge na nogu, po običaju.“

 

E, tu ja vidim osobnu odgovornost svakog čovjeka.

Direktori, šefovi i poslovođe su jedinke koje ne zauzimaju prevelik udio u sveukupnom broju radnika, stoga oni nisu glavni problem. Mogu ugovarati mutne poslove i biti korumpirani, ali to opet ne prisiljava npr. Matu da se ograniči na učinak od pet centimetara kvadratnih dnevno.

On i dalje može biti pošten i dovršiti svoj dio posla kad i kako dolikuje. Točno to je zabrinjavajuće – ispada da nitko nije pošten, od najnižeg do najvišeg u hijerarhiji. Jer po vlastitom iskustvu znam da onaj koji hoće nešto odraditi kako treba u trulom sustavu nadaleko vonja. Što će reći, ne prolazi nezapaženo. A tu se ni o kojem mimosvitu ne priča. Dakle, svi idu po istoj špranci, od glavnoga do najpodređenijega.

 

Moj mozak i dalje radi prekovremeno; sjetih se Bandića i njegovih građevinskih pothvata.

„Davno gledah izložbu o Izidoru Kršnjaviju, bio je gradonačelnik Zagreba na kraju 19. stoljeća.

Nema u kojoj stranci nije bio, od ilira preko pravaša do mađarona, ali on je učinio Zagreb metropolom. Zeleni val, Lenuncijeva potkova, sve zgrade u strogom centru građene su po njegovoj zapovijedi. Zato danas turisti dolaze, jer je on upogonio mešte prije više od sto godina. A Bandić se brinio za se i rodijake gradeći fontane i popločavajući Cvjetni svake dvi godine. Mislio je da će dovika, a ono nije ni poštenu starost dočeka. To bi će i ovi naši misle.“

 

I kako to obično biva, informacije mi se lijepe jedna na drugu.

Slušah intervju koji se dotakao Donalda Trumpa i ocjenjivanja njegova dosadašnjeg rada.

Budući da je građevinski mogul, podijelili su iskustva s njim i u toj sferi. Naručitelj jedne zgrade viđao ga je svaki tjedan na terenu, a u konačnici radovi su bili dovršeni prije roka i po nižoj cijeni. Za balkanske pojmove SF. I nikoga on ne gleda svisoka, sa svima priča na njihovoj razini. Moram priznati da nisam njegov fan, ali jesam nepretencioznosti i efikasnosti, a on očito posjeduje obje kvalitete.

 

Ko šta rekoše Grašo i Tonći Huljić – „Propala bi Amerika da nas je puštit unutra!“

Samo ne daj Bože da propadnemo i mi ovako varajući sami sebe praveći se da radimo.

 
 
 

Comments


Božena (Mutić) Mučalo

21236 Vrlika

Hrvatska

POMOĆ 

Pretplatite se

Stavovi izraženi na stranici Kronike iz Vrlike isključivo su osobni stavovi autorice,
Božene Mutić

© 2023 by Prickles & Co. Proudly created with Wix.com

bottom of page