PUZLE SE SLAŽU

Jutros (četvrtak, 14.10.) vozimo se prema autobusnom kolodvoru u Vrlici i, naravno, ja moram mlit’.

“Da znate kako mi je falilo konačno imat slobodan dan! Dakle, ovo ja smatram slobodnim danom, Božeoslobodi...” Govorim misleći na činjenicu da nakon posla idem do Knina u nabavku, na kavu s prijom koju odgađam već mjesecima pa na misu i klanjanje. I usput se u vožnji družim s kumčetom koja će tamo svojim poslom. (Kraljica sam taktike “dvije muhe jednim udarcem”. Dvije su mi minimum, u biti.)

A jučer sam kmečala koja je pokora biti u kući dok gledam sunce s prozora i pripremam paralelno večeru i palačinke. Kako nisam išla na teren što sam posljednjih tjedana uvela kao redovan dio dana, leđa su mi osjetila nekretanje i žudjela sam da izađem i hodam barem dvi ure. A “ukućani” me blijedo gledaju; vidim da im je skroz dobro tu gdje jesu, a ja još imam dovoljno obzira da se ne skupim i ostavim ih tamo pa nek rade što im se prohtije. (Zapravo, jučer sam imala. U subotu nisam. :zubo: Tako je nastala likovna kolonija u mojoj kući, ali o tom nekom drugom zgodom.)

Stoga me opet čekala Glavica u 11 i po navečer.

Boženica i divlja prasad ftw :D I to na kameri! (Susjed im prati kretanja, pa me upozorio da ću biti snimljena. Koji je ovo svemir, i dan danas me iznenađuje! :cerek:)

Razgovor u autu se nastavlja: “Da mi se vratiti negdi u kolovoz ili rujan 2020. … E to je bilo vrime! Ili još bolje - u travanj 2020. Tad nisam radila, a primala sam plaću haha (karantena jel).”

Kumče odgovara: “A lik se 15 godina nije pojavio na poslu dok mu je plaća uredno stizala!”

“Eeee nek mi jave di se na to mogu prijavit!” smijem se ja dok mi na mobitelu svira “For You I abandon everything.”

Kako sam vrlo svjesna zvukova, pogotovo glazbe, svrćem im pozornost i smijem se: “To sam točno ja! Napuštam sve.”

Slične razgovore vodila sam ovih dana na više kolosijeka.

Neki dan u Drnišu dogovaramo zajednički projekt. Idejni začetnik predlaže da prvo nađemo interpretatora priče koja bi povezala sve lokalitete, ostali smatraju da je to posljednja stavka. Na kavi nakon sastanka s kolegicom pričam o stanju u turističkoj i ona blebne: “Onda, hoćeš nam ti biti interpretator?” Ja ko iz topa: “Hoću!”

Viče ona: “Profesore, evo imamo interpretatora!”

Prvo pitanje koje mi je uputio: “Odlično! Volite li svoj posao?”

Pažljivo biram riječi i odgovaram: “Volim ljude i volim se družiti, pa računam da će biti dobar spoj. Birokraciju baš i ne volim. I mislim da uskoro dolazi čas da se osamostalim.”

“To je onda to! Ne možeš nešto raditi za ljude, a da ih ne voliš i da ne uživaš u tome.”

Prija je također tražila posao i upravo ga je dobila, ali vidim da bi se htjela ubaciti u privatništvo, samo nema dovoljno hrabrosti.

Pa sam počela s govorom: “Znaš kako je kod Skradina doselio bračni par jer su oboje dobili otkaz i sad imaju svoje proizvode koji su već nadaleko poznati!”

“Ali znaš kod nas ljude, radije će proći jeftinije nego kupiti nešto kvalitetno… Ne možeš ništa pokrenuti sam, trebaju ti ljudi.”

“Pa dobro, možda i hoće, ali zašto ne pokušati? Ovako dignemo ruke odmah na početku, a da se usudimo, ako ništa i da propadne, dovelo bi nas do iduće točke.

Realno, nisam ni ja mogla bez ljudi. Prošle godine svi moji prijatelji mogli su mi reći: ‘Gle, ne da mi se dolazit do tebe dok nemaš kinte i ne znaš kud ćeš sa sobom, nek posjet Vinaliću čeka bolje vrijeme.’ I onda bih se vratila kući tipa u lipnju i nikad ne bih ni znala da postoji mogućnost posla u TZ-u. Ne bih se imala čime održati do listopada.”

(Aludiram na apel upućen mojim prikama, 30-ak ljudi mi se najavilo da će doći, a ispalo je da bi bili spriječeni u tome da nisu sa mnom podijelili troškove, a poneki doslovno samoinicijativno platili smještaj.)

Zaključak: mene ovakvi obrati zabavljaju i daju mi uvijek iznova elana da idem naprijed. Stagnacija me dokusuri.

Taman mi prija govori kako sam luda i kako joj je prekul da u svakoj situaciji vidim ono što će biti dobro. Možda je preuveličano, ali trenutno je baš tako! Veselim se slobodi dok idem prema vezivanju. Koje je također kul kad je pravilno posloženo. Etogac, sad krećem(o) slagati! :)