RADNI DAN U TZ-U KAD NEMA STRUJE

Nakon dva dana kokoćenja u uredu (čitaj: opet ne znam kud krenuti jer sam završila jednu etapu, a za par dana mi ističe ugovor, pa nema naročito smisla nešto drugo započinjati) jutros (srijeda, 24. ožujka 2021.) dođoh na posao sva napenaljena. Zaključak je bio: škole sad stvarno nema smisla kontaktirati jer je počela online nastava, pa sigurno neće organizirati izlete, ali zato i dalje ima ludih turista kao što su planinari, biciklisti, lovci, ribolovci i ostali avanturistički tipovi koji nisu toliko skloni podleći korona ludilu.

Tako da sam na uranku povukla priju planinarku da mi dade kontakte planinarskih društava, još jučer njezinima uredovala smještaj za skorašnji izlet i počela raditi na dovođenju mladih koji se lože na volontiranje: u Vrlici poznati kao voltareni (izvor poznat redakciji :D ).

I što se onda dogodi?

Internet otkaže poslušnost.

Dok sam ga pokušavala osposobiti uobičajenim načinima, dobijem poruku od kolegice iz općine da neće biti struje od 9 do 15 sati, pa lagano mogu i kući jer neću imati ni grijanja.

Prvo što mi je palo na pamet – eto, sad mogu otići u Otišić!

Zovem vodiča, ne javlja se, računam bi će još spava, kao tek je 9 sati. Na odlasku uočim da restoran ipak radi iako nitko nije parkiran do mene i odem se javiti. Naravno, odmah uđosmo u neku priču, ipak smo susjedi, a ja slabo dolazim. Ispričavam se da nemam naviku piti kavu mimo jutarnje turske, a kako nemam ovdje neku ekipu, nikako se nisam naučila na zujanje po vrličkim kafićima. (Tu sam napravila digresiju koja je na kraju postala zaseban tekst, stay tunned, objavit ću i njega ovih dana.)

Foto preuzeta s FB-a: Restoran Ero

Kad je došao i vlasnik, već sam bila odlučila zadržati se na nescafeu, pa nastavih s njim pričati jer se sugovornica morala vratiti poslu.

On bi također iznajmljivao, ali kako zemljišne knjige još nisu sređene za vrlička sela, ispada da parcela na kojoj je kuća nije njihova. I sama imam isti problem, pa ne znam što da mu kažem osim da možda to i nije loše s obzirom da mi se iznajmljivači žale na prevelika davanja državi.

E tu me dočekalo nešto nesvakidašnje: „Pa nije to previše, svi bi mi tili što manje muke i izdataka, a da što više dobijemo.“

„A to je normalno, samo eto triba bit realan i vidit kolko je nešto isplativo. Ne znam ja tko se opravdano tuži, a tko je gotovan.“

„Ma sve je nama puno i ništa se ne isplati. Misliš da je meni neko čestita šta sam uze ovaj restoran? Ma kakvi, svi mi govore 'šta će ti to, nema od tog ništa'.“

„Znam, zato se nitko ni ne pokreće jer se kao ništa ne isplati. Nije jednostavna situacija pogotovo zbog korone, ali pokušavam nešto iskemijati da dođu planinari, biciklisti... Još da u Stojićevoj mlinici okupimo sve vrličke proizvode i suvenire, samo triba netko da to vodi, ne može grad ili turistička jer moramo biti neprofitabilni.“

„Evo kod mene mogu dobit domaći pršut i sir, trudim se otkupit od ovih naših lokalnih sirara, a pršut i kobasice su moje. Kad dođe lito, donesem i svoje pamidore, krastavce... A opet mi kažu: 'Šta, pamidore su pet kuna.' Jesu, pet kuna su, al svaki dan po kilu za familiju, nakupi se.“

„Lako za to, već one ne valjaju. Prija iz Vukovara prvi put je kod mene probala domaće pome i ostala u čudu. Dotad je mislila: 'Rajčica ko rajčica, kupim si u dućanu.' Njezini i imaju para puno više nego prosječna hrvatska familija, ali šta ti vridi ako ne moš kupit kvalitetno, ukusno.“

„Tako je! Trudim se i meso kupit od naših, evo jučer mi je dotra iz Kijeva čovik.“

Pitam tko, ispadne moj rođak. Smije se: „Obrve ko četke, brk isto, misliš bil ga se boja, kad ono skroz dobar čovik!“ Smijem se i ja – točno je to bio i moj prvi dojam. U glavi mi je odmah bljesnula slika rođe kad smo se sreli u Kninu – vidim blenio, a ni ja nisam sigurna jel to on il nije. Kad ono lik do njega mu govori: „Eno ti rodice!“ Ja se smijem i pozdravljam, on isto zbunjen. Svaki put kad mi se dogodi slična situacija, pomislim 'Zašto ovakvi susreti uvijek budu blago neugodni, a u biti se svi kao poznajemo?' Obziri nas satraše, bi'će. Što ako me ne pozdravi ili se ne sjeća? Srećom uvijek ima ljudi kao što je rođin pajdos pa se istrče i na kraju bude smiješno.

Da se vratim: cijeli razgovor s vlasnikom restorana prožela je neka pozitivna nota, unatoč realno teškoj situaciji.

Iako su ušli obiteljski u taj posao, srećom nije im jedini izvor prihoda, pa će se uvijek moći dočekati na noge. Odlično mi je što ima ljudi koji se odvaže na takvo što, uvjerena sam da se u konačnici isplati! Samo je problem krenuti unatoč konstantnom kvocanju okoline koja ti govori 'Ne može se, nemoj ni pokušavat.'

Podsjetilo me na moj razgovor s mamom o tome zašto nikad nije otvorila svoj dućan jer stvarno voli raditi s ljudima i uvjerena sam da bi joj još puno bolje bilo da je bila sam svoj gazda.

„Kud bi to, vidiš susjede u Trnovčici, i oni su propali, susjed sad radi u Konzumu.“

„Da, nakon 20 godina. Vidiš kako ti uopće ne gledaš na činjenicu da su 20 godina živjeli od tog dućana, već samo da su na kraju zatvorili.“ Naravno da me nije doživjela ozbiljno, već odmahnula rukom.

Vozeći se kući uočim skretanje za Šušnjar iliti Jarlone i pomislim ako već neću u Otišić, idem tamo. Odavno sam planirala, a nikako! Iznenadila sam se kad sam uočila par kuća, mislila sam da je samo jedna. Nema nikoga, iako neke izgledaju kao da bi tkogod mogao živjeti u njima. Šetajući okolo ugledam narcise i sjetim se jutrošnje misli dok sam se spuštala autom kraj Gverine česme – skoro su i prošli, a nisam nijednu ubrala (neću baš ljudima po dvorištu haračiti...). Čak sam dobila ideju koga bih tražila da mi donese, kad ono – eto ih preda mnom! Jao, kako je život čudo! <3